#50 kopiranje ideje je mogući smisleni početak ali ako ostanem na tome onda je to i sigurni besmisleni kraj
Marko Majstorović
Više kopiranje stila pa dobijemo opći kanon za žiriranje.
Mario Šebetovsky
Nije sramota, netko je došao na ideju prije tebe, na tebi je da je razviješ, poboljšaš, iz nje prijeđeš u sljedeću razinu, načiniš nešto svoje...
Biljana Kurz Bentic
Kopiranje ideje je cesto vidjeno Cak i kod poznatih fotografa . Male izmjene u kadru Ali je vidljivo. Dobro uradjeno Ali ti fotografi imaju mnostvo svojih . Kao Sto ste i napisali .
#49 Kaizen
Željko Grganić
Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem - Émile Coué, a onda Kusturica.
#48 primijenjena fotografija je svakodnevna utrka na 100m. Umjetnička fotografija je cjeloživotni maraton.
#47 da u fotografskom svijetu postoji mali krug velikih ljudi sa kojima se doživotno povežeš ne vrstom foto opreme [brendom] nego zajedničkim fotografskim načinom razmišljanja [mindsetom]
Gordan Kos
sto ljudi - sto ćudi. to vrijedi i za fotografe. svi smo tu negdje ali teško je naći nekog s podurarnim načinom razmišljanja 🙂
Biljana Kurz Bentic
Po meni umjetnost spaja ljude, Nije vazno Dali mislimo ili vidimo isto ono sto je najljepse je razgovor , ili razmjena misljena onog sto volimo .
#46 fotografiranje je psihoterapija
Mario Šebetovsky
Potpisujem bez ijedne riječi pojašnjenja, jer su nepotrebne...
Borut Graj
100% se slažem. Pored toga: knjige, filmovi i foto izložbe 🙂
Marino Raunic
Drugim riječima, da li moraš bit lud da bi bio uspješan fotograf???
Zoran Kolaric
Marino ne trebamo ići do ludila. Fotografija je aktivnost koja oslobođa od svakodnevnog stresa, tehnika koja nas čini svjesniji svakodnevnog trenutka i okruženja, koncentrira nas na 'male' a velike stvari, energiju usmjerava na pozitivno, na kreativno stvaranje, na otkrivanje sebe, stvaranje prostora slobode.... A o ludilu je sve rečeno u filmu 'Let iznad kukavičjeg gnijezda'...
Жељко Радовић
Marino Raunic Ne. Samo se treba igrati.
Branko Margetić
Najbolja i najdraža 🙂
Biljana Kurz Bentic
Mislim da svaki kreativni rad je smirenje, bilo kako da ga nazovemo
Nataša Rašović
E kad mi Boris ( foto gdje razvijam) kaže- što mi to treba-jer sam mu opet donjela 120 na razvijanje ispucan na poluispravim Rusima 😆 ja lijepo kažem- to je jeftinije od psihoterapije 😆 i još se oduševim po njemu neuspjelim fotkama 🤣 prigodno, napuštena ludara u Puli ...
Marjan Laznik
A ponekad i fotograf mora biti psihoterapeut 🙂
Marin Ćuk Vurnek
većinom to stoji kad se radi za sebe i svoje projekte vođene strašću. no kad se dodaju tu poslovi za klijente, s visokim očekivanjima za ispuniti, uskim rokovima isporuke te često vrlo neuredan bioritam uz puno besanih noći - brzo psihoterapija postane i jedan dobar izvor aktivnog stresa, s kojim se treba znati dugoročno nositi 😉
Zoran Kolaric
Marin kako u tom slučaju rješavaš stres uzrokovan fotografijom? Što je ispušni ventil ?
Marin Ćuk Vurnek
Zoran Kolaric ako su baš uski rokovi u pitanju, nema tu pretjerane filozofije, stisnut i odradit, a kasnije psihički rekuperirat. inače teretana, gaming, filmovi, šetnje, tutoriali, knjige, fotkanje - no nečeg za svoju dušu - meni mačke, ronjenje, pejzaži, dron - sve da se napravi taj određeni kontrabalans. jer bez te protuteže dugoročno čovjek izgori u toj branši, pogotovo kad počne sezona bez stajanja, koliko god fotografija bila draga i mila.
Marin Ćuk Vurnek
Zoran Kolaric a nekad je najjednostavnije samo sve pustit kad se riješi posao, i otić propisno odspavati za prvotni reset 😃
#45 ulazak u svijet profesionalne fotografije je jedna od najboljih stvari u životu
Morena Tomicic Zufic
Ja se ne slažem s tim, da je to jedna od najboljih stvari u životu. Najbolja stvar u životu, po pitanju fotografije, ili bilo koje druge umjetnosti, je uživati u tome što radiš. Netko je manje, netko više dobar. Najbitnije u životu, po tom pitanju je da te to ispunjava i čini sretnim. ❤️
Жељко Радовић
Branibor Debeljković (1916-2003), bio je profesor fotografije na Fakultetu dramskih umetnosti, po obrazovanju farmaceut, govorio je za sebe da je "profesionalni foto amater". Izuzetan fotograf, istoričar fotografije i pedagog.
Danas su, za mnoge, "profesionalci" oni koji od fotografije žive, tj. koji snimaju i prodaju fotografije po svadbama.
Za mene je profesionslac onaj ko radi po profesionalnim načelima fotografskog zanata, bez obzira da li je "krativac" (izlaže svoje umetničke radove, a po neki čak i proda), ili radi fotografije za reklame raznih proizvoda, snima za kataloge, monografije, ukratko - primenjenu fotigrafiju. Nezavisno da li živi od fotografije ili ne.
Gordan Kos
Жељко Радовић postoje profesionalna načela kojih se netko drži a ne živi od fotografije, a netko od nje živi a profesionalna načela su mu nepoznata. sve je to jako rastezljivo. možda bismo mogli reći da profesionalac zarađuje i živi od tog posla, ali profesionalizam može pokazati i entuzijast koji radi amaterski, ali na vrhunskom nivou. čemu od toga dati veći značaj i vrijednost?
#44 fotografija koja izgleda dobro na zidu facebooka najčešće ne izgleda dobro kao print na stvarnom zidu i obrnuto
Marko Majstorović
Koudelka,Brassai,HCB i ekipa izgledaju dobro i ovdje i tamo.
Vera Jurić
Ma FB je priča za sebe, bar za mene 🤗 meni je u funkciji kao nekog dnevnika, a ne za prezentaciju umjetničkih fotografija i uspomena👍
Anica Čarapić
Neke fotke uopće nisu za društvene mreže. U svom studiju imam najčešće velike slike na zidu i to 50x70 cm. I jedan zid malih slika 18x20cm i to sve radi klijenata. Doma uopće nemam malih slika.
##43 mentori u fotografiji su izumrla vrsta
Lana Polic
Mentori postoje – samo treba potraziti prave. Kako se kaze – tko pita, ne skita. Upravo zahvaljujuci svom nekadasnjem mentoru i kroz rad s njim dobila sam priliku biti dio Canon USA mentorship programa te predavati na WPPI-ju. Na tom sam mentorstvu iznimno zahvalna jer je obiljezilo vazan dio mog profesionalnog puta.
Tomislav Hajek
I veliki slikari, kipari etc., bili su prvo učenici od još većih, a kad su postali veliki bili su učitelji odnosno mentori mladima..opće poznato, to isto vrijedi i za fotografiju po područjima: labos, snimanje uz rasvjetu, kadriranje i traženje kadra isl.
Straga Jelena
Ne bi se složila. Ja sam imala vrhunsku mentoricu i edukatoricu za fotografiju kućnih ljubimaca
Sanja Dugandžić
Pozdrav! Nakon skoro 12 godina u vjencanoj industriji otvorila sam vrata mentoringu s naglaskom na poslovnu stranu, rjesavanju problema unutar brenda 🙂
Biljana Kurz Bentic
Potrebni su , naucimo od njih sto ne znamo ili nam ukazu sto nam je promaklo. 4 oka vide bolje od dva :))
Goran Katic
Ne bi baš rekao, nego biraš kome ćeš kaj reći. Em imaš poplavu mentora koji si nakon dvije-tri godine u Canvi...ups, fotografiji pa osjećaju potrebu podijeliti to znanje za 59,00 eura umjesto 259,00 eura. Samo još danas vrijedi ponuda.
Bogo Pečnikar
Sad imamo internet,gdje nam svakojaki stručnjaci,koji baš ne fotografiraju puno,pre svega savjetuju,koju opremu moramo nužno što prije nabaviti.......🙃
Nedeljko Octenjak
Ima mentora , samo ih treba poštovati . Nemreš za dva tjedna naučit struku , pogotovo ak neznaš osnove , blenda , ekspozicija , iso . Dubinsku oštrinu , perspaktivu , planove . A odmah i pitanje - zna li neko kaj je hiperfokalna dubinska oštrina .
#42 fotografija je najbolja kada je napravim samo za sebe bez namjere i ideje da je igdje objavim
Anica Čarapić
Nekako kroz godine sam skužila da su mi najbolje fotke one koje sam radila za sebe. Nema pritiska ,nema očekivanja druge strane , nema datuma isporuke i td...Top. I kroz te projekte sam zapravo i najviše naučila. Jer sama sebe tjerala na više i bolje. ( znaš ono kad sam sa sobom pričaš 😎)
Za taj način učenja sam čula zapravo jako davno ima nekih 10 godina ako ne i više od jednog fotografa s puno puno iskustva. I tad mi se to činilo bez veze ali ubrzo nakon toga sam shvatila da je zapravo u pravu i da je to jedan od načina na koji učimo. Jer pročitati u knjizi bilo što ili odgledati video ti neće dati osjećaj da si nešto naučio. Znači moraš to isprobati i moraš se time pozabaviti. A kad su novci u pitanju i slikanje za klijenta jednostavno nemaš vremena .A i da imaš nemreš jednostavno pred klijentom improvizirati i vježbati.
Жељко Радовић
Da, potpuno se slažem. Fotografiju pravimo jer nas unutrašnji poriv nagoni na to, nije primarna želja njeno prikazivanje. Ona je iskrena, ekspresija naših osećanja i materijalizacija slika koje nosimo u sebi. Rađena bez želje za dopadanje drugima, ona je naš potpuni izraz, naš "autoportret".
Kada je najzad stvorimo, takvu kojom smo zadovoljni, greh je ne pokazati je drugome. Naravno, uvek pro tome imamo tremu. Neki će biti oduševljeni, neki će biti ravnodušni a neki će nam dati kritike (to je najdragocenije).
Neka se samo jednoj osobi fotografija svidi, neka nam jedna osoba da svoje kritičko viđenje napeg dela, mi ćemo biti zadovoljni. Podelili smo naše zadovoljstvo sa još nekim, naučićemo nešto što će oplemeniti naš budući rad, dobićemo neku novun ideju (otvoriće nam oči).
Ne treba stvarati radi izlaganja, treba izložiti stvoreno.
Umetnost ne postoji bez publike, a svi priželjkujemo da stvorimo umetničko delo
#41 sve što je u kadru čini fotografiju
Aleksandra Milenković
Kako reče Mis van der Roe: "Manje je više." 🙂
Biljana Kurz Bentic
Manje Jeste vise , ja volim minimalizam , Ali isto tako ako u kadru ima vise toga znaci da je bilo potrebno oku fotografa . I nalazim u tome ljepotu fotografije. Sve ono sto je u njemu cini fotografiju .
#40 iskreni komentari fotografija su poput malo vode na dlanu
Alan Jadanic
Zoran Kolaric To je istina. Ali kad pričamo o kvaliteti, treba razlikovati dvije stvari tj situacije. Jedno je znati a drugo je osobna preferencija. Recimo, ti postaviš fotku i netko kaže nije dobra, ovo ono, ja bi to ovak ili onak... Da li to znači da zaista nije dobra? Ili samo njemu nije dobra. Ako nešto ne voliš to ne znači automatski da nije dobro, da nije kvalitetno. Mnogi to brkaju (posebno kod jela) pa se sva diskusija razvodni na ono "kaj ti znaš kaj su ćevapi" i slično. Fotografija nije puno drugačija od ćevapa. Samo treba razlikovati kvalitetu od osobnog ukusa. Za ovo prvo ti treba bar neko znanje o tome. Za ovo drugo ti treba glad.
Biljana Kurz Bentic
Mislim da je bitno tko komentarise ili lajkuje. Vjerujem da kod bilo koje kreativnosti cini svakom zadovoljstvo vidjeti ime profesionalca koji bolje moze vidjeti ono sto nudimo. Ps. Ne zelim ni Malo potcjeniti « oko « svih onih koji lajkuju ili komentarisu.
Matija Šimunić
Komentari na tzv "društvenim" mrežama su praktički nepostojeći. Naljepnice ne smatram komentarom i ne reagiram na njih. A osobno nisam takav da dijelim lajkove i komentare šakom i kapom. Bez obzira kako popularan autor tih fotografija bio. Ako mi se ne sviđa, ne sviđa. Prošetam dalje. I to je to. A u potpunosti se slažem sa komentarom da je tu potrebna i unlike opcija. Samo bi onda mnogi narcisoidni fotografi koji sami sebe dižu u nebesa bili jako uvrijeđeni...
Mate Zemljić
Ako me iskreno takne fotografija, rodi se pjesnik u meni.
Mate Zemljić
Ne uzimajte druge za ozbiljno a još manje sebe same.
Uglavnom u 2026. Ljudi nemaju vremna za komentare emotikoni su današnji Krleža i Andrić.
Imamo Tsunami contenta a prezasičenost je na nivou 15m vala na kojem se gura 2M surfera.
Mlade ljude s telefoncekima ne zanima naša umjetnost.
Za njih je fotograf gnjavator koji im želi uzeti vrijeme i pare.
Omladina voli sebeslik.
Cijelo desetljeće je u znaku samoljublja. Otuđeni smo. Svak sebi živi svoj fake život pitanje je dana kad ce nam secerni beg ponuditi implatant za mozak a mi cemo kao pravi ovisnici s odusevljenjem to prihvatiti.
Youtuberi koji imaju followere su trenutno najuspješniji i najbolji fotografi u svijetu.
Prestanite gledati Youtube i ti influenceri ce preko noci postati nebitni velikim kompanijama a kamere ce na test ili na poklon dobiti REAL MASTERS koji to i zaslužuju.
Digresija za ljubitelje čitanja, Imam frendicu u Italiji koja se snima dok vozi Pinarello Dogmu. Uvijek je raskopcanog Jerseya do pupka… Prije nego ujutro popijem kavu ima 900 lajkova a do kraja dana 8000-12000 Ukoliko radi za bicikl od 8000 lajkaroša njih 10 je danas otišlo u Pinarello i naručilo bicikl od 12.000€ nebi li ju sreli negdje na cesti.
To je posao od koje profitira proizvođač bicikala i sama influencerica.
Samo znate, teže je gurati pedale I znojiti se po talijanskim prevojima nego kliknuti prstom.
Eh sad regresivno pitanje, jesmo li mi nesvjesne žrtve foto konzumerizma i osobnog sanjarenja?
Znate, kažu biolozi, mozak je sebična masa.
Nemojte biti zavidni jer sve zlatnike odnosi Branimir Kralj.
Jedan je Kralj a zemlja je mala.
Pomirite se sa sudbinom i živite svoj podanički život.
Drugi put kad zarati potrudite se da osvojite pola europe i barem komad azije.
Možda i tržište naraste.
Do tada, Slatko sanjajte!
Laku noć Hrvatska
#39 fotografije koje prikazujemo na društvenim mrežama samo su informacije o isprintanim fotografijama
#38 kao što bi u školama trebali naučiti razmišljati i povezivati činjenice vlastitom glavom, tako bi na fotoradionicama trebali naučiti gledati i vidjeti vlastitim očima.
#37 najviše kreativnih ideja dolazi u dokolici.
Biljana Kurz Bentic
Mislim da su ideje za rad individualne , zavisi od raspolozenja(tuge, zadovoljstvo , ljutnje , ) i volje . Volja za kreativni rad pokrece, ako nje nema i u dokolici se ne moze raditi .
Sinisa Hancic
Blažena je dokolica, majka mašte, radoznalosti i stvaralaštva. Odavno je endemska. Ubijaju je mobiteli i društvene mreže. Većina mladih dokolicu ne poznaje, tek mali broj je podnosi. Još od antike težimo dokolici. Neki je pak smatraju đavoljim igralištem. Obožavam dokolicu.
#36 (Umjetnička) fotografija nije sportsko natjecanje.
Ivan Stojanović
Tako je. Takmičim se samo sa samim sobom, u želji da budem bolji nego što sam juče bio.
Jadranka Pok
Umjetnička fotografija nije utrka nego "razgovor" i razmjena osjećaja i energije
Kad postoji pitanje...Tko je brži ili bolji? ...tu prestaje umjetnost.
Iskreno, zanima me tko ima nešto stvarno za "reći" i koliko me ta fotografija duboko dotakla.
U umjetnosti se ne trenira da bi bio ispred drugih,
nego da bi bio bliže — prije svega sebi.
Siniša Strčić
Malo je danas i umjetnika i fotografija a još manje umjetničkih fotografa.
Mnoštvo je dakle onih koji se zovu to jest samo prozivaju umjetnicima i fotografima.
No malo je onih koji doista zaslužuju biti zvani tim imenom.
Previše onih koji se skrivaju iza postavke i filtere ugrađenih u aparatu raznoraznih preseta u photoshop-u i lighroom-u.
A ogroman je broj ljudi koji uredak umjetne inteligencije prezentiraju kao svoj rad.
No kao što mi je neko na mojem zadnjem postu rekao sve to je balon koji se napuhava sve više i koji će morati puknuti.
Delimir Hrestak
Siniša Strčić u kontekstu umjetnosti, fotografija je samo dio procesa i to prilično tehnički dio tako da se ne mogu s time složiti (ne smatram se ni umjetnikom). AI je već neka druga priča...
Jože Suhadolnik
Zašto bi se takmičili kad možemo sudjelovati
#35 Ne postoji najbolji fotograf na svijetu. Niti u nekoj državi ili gradu. Postoji samo dobar, loš i zao.
Sanja Grgić Ćurić
Prije sam mislila da ta potraga za lijepim, drugačijim i zanimljivim , to traganje učini ljude boljima i mekšima...S vremenom sam skužila da neki izvrsni fotografi u sebi nose tešku energiju, teške riječi i da je količina zavisti između fotografa zapanjujuća...Zbilja nas ima raznih vrsta...😊
Nikola Ćurić
puno lijepoga i dobroga smo se nagledali .....i naslušali. ....kroz godine....i to prevladava...ali baš zapanji kada se s vremena na vrijeme naiđe na ljubomoru, podlost i bezobrazluk...nažalost. No kad je već tako - super. Jer je dobra selekcija i krči put s kim kako i koliko ili nikako !! Sretno ! 🙌🍀
Biljana Kurz Bentic
Ja bih odgovorila da postoji dobar, los i ljubomoran /a . Ako se zadrzim samo na fotografskoj temi . Jer zao covjek je zao u svakom pogledu 🙂 dok u umjetnosti ta zloca je ljubomora/zavist . Interesantno je da je postojao fotograf :« izuzetan fotograf i u dusi i srcu dobar « Ronis.
Viktor Hranilović
Ja sam sreo nekoliko dobrih a nažalost zlih fotografa.
Matija Šimunić
Zao bih ja preimenovao u narcisoidan. Najgori su oni koji za sebe misle da su bez mana i da su njihovi radovi besprijekorni. A takvi ne podnose nikakvu kritiku. A takvih je nažalost vrlo mnogo...
Branko Margetić
A postoji i onaj koji fotka "Za šaku dolara" 🙂
Goran Jordanski
Sve je ralitivno, pa i to. Kako ne postiji najlepsa zena na svetu, takodje ni mnogo toga jos ( jer mnogo toga utice na percepciju, sud o necemu, i sl..), tako da ima boljih i losijih..manje vise, ali ne postiji nacin odrediti ko je najbolji. Mozda usko usmereno u okviru nekog konkretnog takmicenja u odredjenim okolnostima i sl..( na sledecem vec moze da i ne rpodje, kamoli da bude nagradjen ), ali sire gledano, i kao stalna kategorija, nema od toga nista. Zato, radite za sebe i za svoju dusu, a sve ostalo,..pa,..kako bude.. 😉
#34 Percepcija dobre fotografije kod klijenta i fotografa često je u neskladu.
Goran Katic
Mislim da je prije percepcija odnosa koliko bi ja naplatio, a koliko klijent cvili da je skupo.😃
Adriano Kiršić
Pratim već par dana ovu temu (što sam naučio o fotografiji)..?? Glavni je problem po definiciji "da mali posao nije mala količina novca već mala količina pameti". Iz Istre sam i ovdje kod nas je sve turizam i rentijerstvo, pa su onda "kuće za odmor", koje treba fotografirati za "prezentacijske kataloge" etc...?? U tom segmentu ta "turitička i nekretninska fotografija" je uglavnom "najkonzervativnija- najsterilnija" a to je zbog toga jer je u turizmu uglavnom koncentrirani veliki kapital, koji funkcionira po svojim pravilima i bilo kakve promjene u tim sustavima konkretno prezentacijske promjene se rijetko događaju i onda taj veliki sterilni prezentacijki sustav se jednostavno kopira sve do lokalnog "malog iznamljivača" a taj "mali iznajmljivač" je uglavnom onaj koji ioma "malu kolićinu pameti" i on naravno ne bi uloio neki konkretan novac u kvalitetnu kreativnu promociju tog svoh turitičkog smještaja, tj. uglavnom mu je jedini kriterij "cijena fotografiranja" a te "njegove fotografije" trebale bi biti iste kao i "fotografije od susjeda", koji je naravno isto "apartmanlija - iznajmljivač". Tržišno gledano s tim se ne može učiniti ništa u kontekstu nekave kreativnosti, možeš raditi "nešto" za sebe, za pokazati prijateljima..?? Istovremeno je fotografiranje kao "atraktivna djelatnost", to valjda može svatko, pa onda nastaje i u tom segmentu "inflacija svačega- kvantitete". U tom "totalnom toku industirje- štancanja nečega" skoro da više nema smisla razmišljati kako bi to trebalo izgledati drugačije a da bude kvalitetno- interesantno, da ima konkretan učinak na konkretnom tržištu...??
Može bilo koji segment fotografije. konkretno ja sam fotografiju nešto naučio 80- tih godina po SLO novinskim redakcijama, konkretno od Tone Stojka i drugih SLO priznatih fotografskih majstora, Meni je "najbolji svjetski fotograf" Stojan Kerber, imao je čovjek osnovno pravilo - da nije uzimao foto aparat u ruke kada je vani bilo sunce..?? Još uvijek, kada stignem, redovito kupim barem subotom slovensko "Delo" u kome nema publicirane slabe sfušane fotografije, još uvijek imaju profesionalnu fotografsku ekipu, za razliku od većine HR medija, naročito svega što se publicira na "društvenim mrežama" gdje je dobar dio "telefonska fotografija"..?? Dakle ako je prihvatljivo ono što se fotografira elefonom onda nikome ne treba profeionalni fotograf.
Imam dobru priču iz segmenta vjenčanja, prije više od 20 godina ženio se prijatelji, pita da li ću fotografirati njihovo vjenčanje. Ženio se za ženu koju tada nisam poznavao i par dana pred vjenčanje mi govori da mora angažirati "profesionalnog fotografa" jer ja to nisam a njegova buduća supriga hoće "lijepe fotografije s vjenčanja". Meni je to tako bilo najbolje rješnje jer na tom njegovom vjenčanju nisam trbao napraviti ništa. nisam tamo bio nikome za ništa odgovoran. Fotogtrafirao sam na film, dakle konkretan kadar i na kraju se dogodilo da su moje fotografije završile u njihovom foto albumu s vjenčanja i onda su redovito dolazili svi drugi prijatelji gledajući te fotografije iz njihovog albuma. Danas razgovaram sa suprugom u kontekstu "daj mi poziraj, jer nisam profesionalni fotograf".
Onda se dogodilo da imamo jednu pravu Japanku u našoj široj obitelji koja dolazi svakih par godina i kada je došla prije 3 godine ona je iz Japana sa sobom donijela svoju - njihovu narodnu nošnju kako bi u toj nošnji meni pozirala. Kada llokalno nađem neku uglavnom žensku (muški me uglavnom ne interesiraju...??) i pitam je da li će mi pozirati za obične portrete, uglavnom nitko neće, to im je totalna gnjavaža...?? Ima lokalni caffe bar u kvartu i tamo smo se na terasi redobvito nalazili susjedi na kavi, dakle znamo se. Tada sam znao promatrati žene, kada dođu u caffe bar, naruče kavu, srknu kavu i zapale cigaretu, izgledale su zadovoljno, blaženo..?? Onda sam pitao neke od tih žena da li ih mogu fotografirati, dok puše i piju kavu tamo..?? kolektivni odgovor je bio bio: "ti nisi normalan, tebi svašta padne napamet"...?? Istovremeo sam se "svjetski proslavio" fotografirajući labinskog "federalnog šerifa - maršala" (tu na fb-u je Euro Laube Keko Fun Club". Završili smo zajedno na "photodays-u" u Rovinju, on je najveći "original" na ovom dijelu Mediterana i šire i kada su ga tamo u Rovinju ugledali svi okupljeni fotografi tamo njih 50 je išlo po Rovinju za Eurom na lokcije koje je on birao, gdje im je uopće htio pozirati a čovjek ima svoja pravila tj. on je "federalni šerif - maršal" i nema šanse da bude u kadru more, jer kada je bilo tko negdje vidio "šerifa na moru"..?? Isto tako šerif uvijek nosi šešir i kada neće da ga netko fotografira samo spusti glavu, ne vidiš mu oči i nema dobre fotografije...?? Tako je ta "kolona" išla po Rovinju cca 2 sata, meni je isto bilo zanimljivo, fotografirao sam fotografe kako tamo fotografiraju Eura. Kada je svima dosadilo fotografiranje - poziranje onda smo krenuči skupa čakulati. U jednom trenutku Euro je rekao tamo svima prisutnima, konkretno, jasno, autoritativno: "Gledam svih vas, svi ste vi dobri slikari ali niti jedan od vas nije ni pola od mog slikara" i pokaže na mene..?? Od tada javno tvrdim da je "najbolji na svijetu" Stojan Kerber a odmah potom sam JA....??
Đuro Valentić
Isto ti je i kod dva fotografa.
#33 fotografija ne mora biti oštra da bi bila dobra.
Branimir Kralj
Bitno je da je ono što radimo napravljeno namjerno. Samo ponekad je i “slučajna” dobrodošla, jer inače ne znamo što radimo?
Anica Čarapić
Pročitala sam u jednoj knjizi prije dosta godina kako je moguće prepoznati fotografa koji zna što radi i onih koji se fotografijom bave bez nekog znanja ( tehničkog). I bilo je navedeno da fotograf mora znati ponoviti svoju fotku i objasniti ju u svakom segmentu. Tu se misli sve od kadriranja, do ekspozicije, kompozicije, boje, psihološkog segmenta fotografije. Jednostavno to što si rekao moraš znati što radiš namjerno.
Dragan Odyssey
Ujedno i kolika joj je ISO vrijednost,, zaprravo moze biti malo zrncasta ne mora biti totalni denoise ako nije tehnicka 😀
#32 Kao i u kulinarstvu tako i u fotografiji osjećaj za mjeru je ključan da bi krajnji proizvod bio ukusan.
Biljana Kurz Bentic
Mjera u bilo kojem umjetnickom radu je najbitnija , odnosno kraj onoga sto radimo . Treba znati kad stati. Ako se to ne zna kraj je los . O obradi fotografije ne znam puno Ali znam kad pogledam fotografije da se fotograf zaustavio kad treba .
#31 Fotografija vrijedi onoliko za koliko je znamo prodati, odnosno onoliko za koliko ju je netko spreman kupiti.
Biljana Kurz Bentic
Zavisi od koncepta prodaje , mislim da razumijete sto zelim reci . U pitanju je i odgovor . Prva opcija odgovara fotografu ili slikaru a druga onom sto kupuje .Druga cesto ne odgovara ovom prvom 🙂
Konceptualna prodaja se fokusira vise na prodaju proizvoda ili kao rešenja za problem sa kojim se kupci susreću.(jer se oni uvjek susrecu sa problemom kad se radi o fotografiji, slici, sklupturi itd.) Ps. Ili Sam mozda promasila temu u odgovoru ?:)?
Sabina Crnica
Zoran Kolaric to je vrlo jednostavna stvar odnosa ponude i potraznje 🤷
Naravno da meni, ako trebam visoku rezoluciju fotke proizvoda za billboard ne vrijedi ako netko okine nesto sto ne mogu iskoristiti za ...billboard, na primjer, ili ako mi nudis npr.umjenicke street fotke dok meni trebaju dokumentarne fotke za reportazu. Karikiram, ali razumije se.
Fotka mora odgovarati specifikacijama potraznje, da bi išta vrijedila, veoma jednostavno. 🤷
Sinisa Hancic
Zorane , je li tema prodaja odnosno umješnost u prodaji ili vrijednost fotografije? Nisu nužno povezani. Novac nije jedino mjerilo vrijednosti. Vjerujem da većina priznatih fotografa ima fotografija koje su im toliko prirasle srcu da ih ne žele prodati. Čini li ih to bezvrijednim, kako sugerira tvoj zaključak? Naprotiv. Vrijednost im samo raste. Možeš biti iznimno uspješan produkt, reklamni ili dr. fotograf koji od toga sjajno živi, a istovremeno sebi za gušt stvaraš drugačije fotografije, gradiš teme, stvaraš serije, koncepte, i zamisli, to ne prodaješ. Ne želiš. Zasad. Stvaraš remek-djela. Desetak, dvadesetak godišnje. Jesu li ta djela, nesumnjivo umjetnička, bezvrijedna? Apsolutno ne. Nije sve u novcu. Barem ne bi smjelo biti, u umjetnosti. Jer, ako je krajnji cilj isključivo profit, a ne ostvarenje umjetnika, onda sve ovo i nema previše smisla. Ne u fotografiji. Veliki broj sjajnih dokumentarnih fotografija odličnih fotografa, svake se godine prodaje za kikiriki - znači li to da su gotovo bezvrijedne? Ne, mnoge od njih povijesno su vrijedna ostvarenja i naša kulturna baština. Čini li to i našu kulturu bezvrijednom? Puno je naših velikih fotografa koji godišnje prodaju zanemarivo malo fotografija. NEki niti jednu. Kaj to znači da ne vrijede, niti oni kao autori niti njihova djela? Nipošto. S takvim razmišljanjem, poštenije je i unosnije biti stolar. Vođen samo profitom, nisi li ipak nešto manje umjetnik, a više umješan zanatlija? Jer, ruku na srce, sve je to prije svega zanat, a tek katkad bude i umjetnost. Ili, vođeni tom logikom, npr., ako je J.R. August neusporedivo neuspješniji prodavač od MPT, prihoda zanemarivog poput statističke pogreške, znači li to da je MPT nemjerljivo kolosalno veći i vrjedniji umjetnik od J.R. Augusta? Kajgod. To bi bilo tragično. Pogubno i za sve nas i za umjetnost.
Jadranka Pok
Vrijednost fotografije ne mjerim tržišnom cijenom, nego osjećajem koji širi i kojim me dotiče.
Aleksandra Milenković
Hmm... To jeste tako u tržišnom smislu:
fotografija kao roba zaista „vredi” onoliko koliko je neko spreman da plati. Tržište ne meri umetničku dubinu, nego potražnju, reputaciju autora, kontekst, trenutak, marketing, mrežu kontakata, pa čak i trend.
Ali…
To nije isto što i stvarna vrednost fotografije.
Fotografija neke majke sa detetom možda nikada neće biti prodata, ali za tu porodicu je neprocenjiva.
Emotivna vrednost ne prati cenu.
Dalje, kontekst takođe menja cenu.
Jedna ista fotografija košta različito u uslovima kada je nepoznat autor (50e), poznat autor (5.000e), istorijski trenutak (50.000e)..
Šta se promenilo? Fotografija ili percepcija?
Da ne prominjem da je prodaja posebna veština od koje je većina operisana.
Možda bi srećnije bilo reći ovako:
„Fotografija na tržištu vredi onoliko koliko je neko spreman da plati, ali njena stvarna vrednost često prevazilazi cenu. Neretko je i preplaćena.”
Dean Buzleta
mislim da cak nije toliko do nas, potplatis nekog poznatog kriticara za dobru recenziju, pa da fotkas g...no bila bi nabolja fotka, jos da proda spiku kako je to ciklus zivota i bla bla
#30 Ako ste fotograf kojemu je fotografija posao od kojeg se živi tada je kreativna blokada nepoznati pojam odnosno nedopustivi luksuz.
Antonio Miše
Naravno - od tebe se očekuje nivo kvalitete, izvući maximum iz uvjeta koje imaš 😀 dobra stvar je što utreniraš mozak da radi 100 na sat i postaneš jako selektivan kad radiš nešto za sebe.
#29 AI je nešto najbolje što se desilo fotografiji
Vukašin Danilović
Postoji i druga teorija za koju ja npr verujem da je tačna. AI je nešto najbolje što se dogodilo fotografiji u zadnjih 30 godina. Evo i objašnjenja 🙂 Paradoksalno, ai je učinio “pravu” fotografiju važnijom i tj pocinje povratak autentičnosti
Ai ce naterati publiku tj vec je tera da se ceni činjenica “da je neko zaista bio tamo” subjekat i autor. Šum, zrno, svetlo… sve je autentično i stvarno. Isto sa pojavom fotografije slikari nisu nestali nego je pravim umetnicima samo skocila vrednost. Isto ce sada biti sa fotografijom.
Plus ai nije samo generisanje slika od nule. Moze biti koristan alat u mnogim slucajevima.
Problem sa ai tehnologijom tj sa generisanjem slika od nule kucanjem promtova je samo veoma brza ekspanzija i gomila kiča i digitalnog djubreta koje nas je “napalo” sa svih strana. To je potpuno nebitno za ono sta mi radimo kao umetnicki fotografi. Za biznis odnosno komercijalnu fotografiju ko ne prihvati hibridni model: kamera plus ai realno za 2 godine nema biznis. To je samo tehnoloski napredak nista vise
Ivan Stojanović
Posmatram AI kao još jedan alat koji može znatno da skrati vreme i olakša posao.
Aleksandra Milenković
Odavno pričam da mi već decenijama, preko raznih alata u softverima za obradu fotografije, koristimo neki oblik veštačke inteligencije, samo se ne zove tako.
Isto tako smatram da je ovaj današnji oblik AI samo utr'o put povratku pravoj fotografiji. Ona će se više ceniti. Nije mi jasno kako se uopšte i došlo na pomisao da se radovi nastali iz pomoć AI porede sa fotografijom. Zajednička im je samo vizuelnost.
Uopšte ne brinem. Sve ima svoje i sve će doći na svoje mesto. 🙂
Marino Raunic
Sve će doći na svoje mjesto, ali još smo daleko od toga. Trenutno smo u fazi da ni za jedan video/fotografiju (pogotovo ako su nepotpisani) ne možemo vjerovati da su stvarni.
Jadranka Pok
AI je snažan alat, ali ono što fotografiju čini živom još uvijek dolazi iz čovjeka koji gleda.
Biljana Kurz Bentic
AL moze biti koristan Ali ja vise volim vidjeti « umjetnost » bez « te « inteligencije :)). Kad Vam nesto pomaze ili uljepsava rad po meni to Nije « izvor » dobre fotografije. I uz to ekoliski skodi nasoj planeti .
Mate Zemljić
Netko je smislio koncept kojim će vam skratiti vrijeme ali za to će vam uzimati novac svake godine. To se zove pretplata. Ne patim od Alzheimera pa se sjecam prelaska sa filma na digitalu… govorili su bolje, brže i nema troškova izrade filmova. Kad smo kročili u 2012. gdje smo skoro presudili filmu, počeli smo sa presetovima i BS-om looks like film zato jer je digitala bila bolja. Danas kad svako može napraviti sve počelo je cendranje. Zapravo je vrlo jednostavno… Umjetnost je nešto što umijemo napraviti a da mnogi to isto ne umiju pa zato to možemo i naplatiti. Ukoliko svi umiju sve uz pomoć Ai koliko zapravo vrijedi naš rad?
#28 zlatno doba fotoklubova je završilo
Alan Jadanic
Klub ti mora dati nešto što kao član možeš dobiti a kao ne-član ne možeš. U protivnom smisao kluba i biti član je uglavnom uzaludan. Danas je drugačije nego prije 40 godina. A već su ti napomenuli da hrpa udruga je sama sebi svrha. Od financiranja iz proračuna, ne prijavljivanja godišnjih izvještaja i sl. Za fotografiju danas ti ne treba klub. Treba ti upornost i volja. Ali to je ionako sve relativno.
Ivan Stojanović
Ne slažem se. Ako je klub zasnovan na zdravim temeljima itekako ima svrhu. Klub koji vodim organizuje veliki broj izložbi (galerijskih i digitalnih) i nikada nisu nagrade dodeljivane po nekom drugom kriterijumu osim samog kvaliteta. Lično sam svedok da članovi kluba npreduju mnogo brže nego oni koji to nisu.
Goran Katic
Nije, pripiši to pohlepi za nagradama i titulama, šta ćeš ti meni pričat, nezainteresiranosti mlađih i dobiš trenutno stanje klubova. Pa meni svake godine prduckaju da sajam nema smisla, pa svi dođu.
Branko Margetić
Sad je sreberno doba klubova.🙃
Klubovi imaju smisla jedino ako aktivno sudjeluješ u aktivnostima i druženjima kluba.
Antonio Miše
Znaš da mi je puno puta to palo napamet. Prosjek godina posjetitelja izložbama je nerijetko postao 50+ uz poneke izuzetke. Naprosto klubovi nemaju više relevantnost kao prije 20-30 i više godina. Ujedno su i bili filter kvalitete radova. Mjesto druzenja. Vrime je tako da se ljudi druze online, lakše je radove prezentirati na društvenim mrežama nego putem kluba + društvene mreže imaju mogućnost plasiranja radova puno većem krugu ljudi. Klubovi su odlični ali realno - velik dio života se preselio na društvene mreže. Ista stvar ti je i sa glazbenicima. Nekad si morao ići preko izdavačke kuće da bi objavio pjesmu ili album. Sad mozes sam producirati cijeli album i plasirati online bez izdavača
Matija Šimunić
Istina. Klubovi danas već gotovo ničemu ne služe. Smisao klubova je dotukla korona. Nakon povratka u normalu već se nitko ne želi družiti uživo. Gotovo sve se svelo na virtualno.
Jadranka Pok
Zlatno doba fotoklubova nije završilo, no završio je jedan oblik fotoklubova.
Nekada su bili mjesto gdje se učilo gledati i stjecalo znanja. Danas toga ima svugdje, ali čini mi se da je sve manje prostora za tišinu i polagano sazrijevanje.
Fotografija danas ... ne traži više pravila ni dokaze, nego zajednicu u kojoj je dopušteno biti u procesu i mirno tražiti vlastiti glas i fotografski potpis .
Ako fotoklub to može biti, njegovo vrijeme se samo preselilo u drugačije svjetlo.
Vladimir Arsovski
Tako je😞, ali nama starijima ostale su drugarstvo i lepe uspomene!
Siniša Strčić
U klubovima sjede ljudi koji su privatizirali te klubove za svoj osobni hobi
Dijele si nagrade međusobno i lagano rasipaju članstvo
Šteta sve je podleglo nekom balkanskom konformizmu
Sasa Preradovic
Slažem se sa ovim postom. U velikim gradovima je ponajpre problem prostora za foto-klub. Vlasnicima je uvek isplatljivije da iznajme nekom kafiću i sl. Prostor je postao skup. U manjim mestima je još nekako i moguće zadržati prostor. Ljudi bi se i danas družili kada bi imali gde. To je prvi problem. Drugi je - sadržaj. Šta i kako pričati o fotografiji? Demokratizacijom mišljenja isplivava relativnost osobnog ukusa kao merilo vrednovanja. Uz naravno, opšti pad i značaj autoriteta. AI komentariše i "popravlja" slike. Ne samo da pravi, on preuzima ulogu učitelja "kako brzo i lako doći do odlične fotografije". To je sada na nivou reklame "engleski za 15 dana". Ali će se vremenom razvijati pa će ne samo podučavati nego i dodeljivati nagrade. Zato jeste zlatno vreme foto-klubova prošlo, ali potreba za druženjem još uvek postoji.
Nataša Rašović
Zoran Kolaric interesantno ovo o klubovima, osobno me muči prostor za razvijanje pa ajd učlanim se u jedan, i naravno imaju crnu komoru, imaju aparate, no to su njihovi privat 🤣 što znači imaju besplatni prostor 🤣 i šic 🤣
#27 ako je neki objektiv godinu dana stajao nedodirnut na polici najvjerojatnije će i slijedećih godinu dana nastavljati skupljati prašinu.
Siniša Strčić
objektivi koje ne mogu prodati dam drugome na korišćenje, naravno dam osobi za koju znam da će se prema tome ponašati kao da je njegovo i da će čuvati i da ću u nekom trenutku opet kako meni zatreba dobiti ga na korištenje nazad
To je meni sasvim normalno ako nekome treba komad opreme a meni trenutno ne koristi eto da ne stoji
#26 ako ne uspijem doći na otvorenje, posjet foto galerijama u Hrvatskoj s obzirom na radno vrijeme nemoguća je misija
Biljana Kurz Bentic
Galerije su otvorene od 10h do 19h / pauza 12h - 14h. Ali kako su Malo posjecene ponekad su zarvorene vise od napisanog gore. Pisem opcenito o galerijama . Kada je u pitanju « ime » onda se postuje radno vrijeme . Ps. Ja Sam galeriju nakon 3 godine zatvorila to je bilo izgubljeno vrijeme. U mom gradu samo tri galerije Dobro rade ako mogu tako da se izrazim, jer ponovo dolazim na temu « ime otvara vrata » Na zalost !! ( poz, iz Bordeaux-a)
Jože Suhadolnik
Herojstvo je uopče imati foto galeriju. Prepušten si više manje samom sebi...
#25 kada ne znam što i kako prepustim se intuiciji
#24 činjenica da kad sam samo izvođač radova po narudžbi i projektu nekog drugog to ne govori ništa o mojoj kvaliteti samo po sebi.
#23 vizualni jezik kojim govorim ne moraju svi razumjeti, baš kao što ni svi ne razumiju baš sve jezike svijeta
#22 da bi se fotografija prodala nije dovoljno da je kvalitetna
#21 svako kvalitetno strukturirano obrazovanje (od foto radionica do foto akademije) drastično ubrzava proces fotografskog razvoja
Irena Gregorc
Obstaja dober rek, ki pravi: “Investraj vase, razen če misliš, da si slaba naložba!”
#20 foto izložbe i foto knjige šire a društvene mreže sužavaju način gledanja
Željko Grganić
Iako imam relativno probranu listu fotografa koje pratim uglavnom se slažem. Da bih na ovom mjestu, ili nekom drugom na mreži, došao do onog što me uistinu interesira moram pregledati more reklama i bzvz objava. Otvorivši knjigu ili posjetom izložbi skoncentriran sam na već probrano i imam prilike pogledati i autore koji nisu na fb u tolikoj mjeri, ili uopće prisutni.
Tomislav Hajek
Zoran točno, sad kad se osvrnem od 82-ge do negdje 85-te puno sam naučio iz stranih knjiga i časopisa. Ima Mate pravo, u Algoritmu se moglo puno toga pronaći ali to je bilo nešto kasnije. "Moja knjižara" je bila knjižara Mladost na uglu Ilice i Preobraženske gdje se moglo gotovo sve naručiti, od časopisa do knjiga. Adrese izdavača se od kojekud pronalazilo, izvršila bi se narudžba, uplata i pošiljka bi vrlo brzo stizala. Ne znam zašto ali tada nisam naručivao knjige poznatih, naročito Magnum fotografa, nego sam naručivao knjige o 'Kompoziciji', o boji, o 'Teoriji boje', te razne časopise kao francuski 'Foto', 'Life', 'Kolor Lab' i u tom časpisu je bilo sve o radu u laboratoriju, razne tehnike, upotreba novih kemikalija, recepture itd., tako da sam s tekućom emulzijom radio i prije 80te, prije dolaska u Zagreb. Sve te knjige i časopise naručivao sam na njemačkom jer mi taj jezik tada bio jači od engleskog. Imam Fizija, Tanhofera, Gattina, Dapca, od Gisèle Freunda 'Fotografija i društvo' i da ne zaboravim Davida Hamiltona (2 knjige). Ne znam kako je danas s nabavom njegovih knjiga jer je u svom poznatom stilu fotografirao djevojčice od 12 do cca 13 godina. Nije problem u golotinji nego u godištima modela.
Što se tiče izložbi, one u učenju puno pomažu, a što se tiče društvenih mreža ja ih ne bi odmah odbacio jer kako bi mi 80-te godine saznali nešto više npr o Magnum fotografima kad informacije i razmjena mišljenja su u to vrijeme sporo 'putovale'.
#19 kao što se putnik razlikuje od turista po tome što mu je putovanje važnije od cilja, tako i autoru nije važno samo ono kreirano nego i proces kreiranja koji oblikuje i autora i krajnju fotografiju. da je kvalitetna
#18 auto mode na skupim fotoaparatima nije tek modni dodatak
Zdravko Aust
To ja oduvijek tvrdim. Nije đabe tisuče inžinjera zaposleno da bi taj mod bio funkcionalan!! A i potvrđuje onu: ak već ne znaš što je dobro, znaš što je skupo!!
#17 Konkurencija ne postoji ako ste jedinstveni, drugačiji. Tada ne ulazite u nešto već stvoreno nego stvarate svoj novi prostor i vrijeme .
Biljana Kurz Bentic
Jedinstvenost se moze prepoznati u onome sto gledamo . Ni jedan slikar niti fotograf ne mogu uraditi isto. Svako od njih ima svoj potpis ili prepoznavanje ako se pogotovo radi o poznatim imenima . Pogled je dovoljan da znamo ciji je rad . Cak i ovdje ponekad mogu znati cije je ime a da ne pogledam . Po meni je to jedinstven rad fotografa . To bi bilo slicno kao jedinstvenost Bonamassa i Slash-a ili Nekog drugog gitariste. Vase pitanje kako Vidim je izazvalo razne komentare sto je Interesantno . Ako nisam promasila temu onda mogu reci da je jedinstvenost i u hodanju ljudi . Niko se ne krece isto.
Staša Schachmann
Zar nije citav zivot poznata tema? Nije poanta u temi, vec u prezentaciji iste. 🤷
Staša Schachmann
Desetero ljudi mogu stajati na istom mjestu, ali će snimiti deset potpuno različitih fotografija...
Jedinstvenost je u spoju fotografije, objekta i simbolike, to izlazi iz klasične fotografije i ulazi u autorski vizualni jezik.
Kad netko pogleda više tvojih fotografija i kaže:
“Ovo je tvoje.”, tada imaš jedinstvenost.
#16 Ako se ženski akt sviđa ženama onda je doista dobar
Morena Tomicic Zufic
Vjerujem da nije uvijek pravilo. Zašto? Zato što živimo u svijetu, gdje ima dobar broj žena koja smatraju da to nije moralno, brkaju golotinju s vulgarnošću, osuđuju i slično. Ja imam par autoaktova(tko ih je vidio, zna da nema vulgarnosti). No, ipak ima žena koje to gledaju na način na koji sam navela.Želim reći da koliko god akt bio lijep i dobar, dobar dio žena neće gledati objektivno. Već će vidjeti samo ženu "bez morala". 🙂
Biljana Kurz Bentic
Dobar akt se svidja i zenama i muskarcima. Pisem o dobrom aktu zato su tu i muskarci.
#15 Fotografija nije sport. Rekordi i brojke su nebitni.
Mate Zemljić
Content over quality! Sve za algoritam i holly feed.
#14 ni fotografski svijet nije otporan na zavist
Jadranka Pok
Fotografija je doista divna i široka umjetnost u kojoj ima mjesta za svakoga. Usporedbe i zavist su nepotrebne – puno je važnije ostati vjeran vlastitoj strasti i pogledu, nego se opterećivati tuđim nesigurnostima.
Morena Tomicic Zufic
Zavist u svijetu fotografije... Prvi puta sam slušala o tome, na svojoj prvoj samostalnoj izložbi. Reći ću samo da ja to nemogu shvatit. Smatram da u svjetu fotografije, ili bilo kakve druge vrste umjetnosti, nema mjesta zavisti. Radimo ono što volimo, što nas ispunjava. A kad je netko uspješan, uspješniji... Valja čestitat, i radovati se tuđoj sreći, uspjehu i nastaviti dalje raditi ono što voliš... Također, smatram da u svjetu umjetnosti ne treba nikoga gledati kao konkurenciju. Različiti smo! 🙂
Ne postoji najbolji!
Tibor Arva
I kako ide replika Đavola u filmu “Đavolji advokat” - “Sujeta je moj omiljeni greh.” (Maestralni Al Paćino)
Max Juhasz
Ego, zavist, pohlepa i sl. stvari su elementarni neprijatelji svakog fotografa.
#13 Fotografija je i matematika i fizika i kemija. Ponajviše kemija emocija.
#12 i oni koji fotografiraju mobitelom također su fotografi
Жељко Радовић
Kako je rekao Zuko Džumhur - ako znaš da crtaš onda možeš i ekserom!
#11 količina foto opreme obrnuto je proporcionalna količini kreativnosti
Branimir Kralj
Onaj tko je koristi i zna koristiti istu može u najmanju ruku biti jednako kreativan onome koji je nema. Poanta je da opremu kupuješ iz potrebe a ne da stoji na polici.
Sinisa Hancic
Ne bih se složio, izuzev situacije kad tu relaciju postavim sam sebi kao izazov. Sve ovisi o tome što radiš. Tko zna, taj itekako zna svrhu svakog komada opreme koji ima-nosi-koristi. Kreativnost je prije svega dar, dok je količina opreme potreba. Jedno nipošto ne isključuje drugo, već mu je potpora u realizaciji. Da bih izvukao maksimum od svoje kreativnosti potreban mi je određeni alat. Između je nešto što se zove zanat. Da, zanat. Zanat je znanje, zanat je iskustvo. Kad ih imaš, onda znaš za koji zadatak možeš, zašto i kako, reducirati opremu. Netko to čini iz navike, netko iz potrebe, a netko iz vlastite komocije. Npr. percepcija javnosti prema nama, mijenja se s godinama nagore, pa iz potrebe da budem nevidljiv reduciram opremu na nužno, ako treba i do mobitela. Nekad potcijeniš zadatak pa poneseš premalo (pod zadatkom ne mislim na naručeno snimanje, već na vlastiti zadani). Ima tih nekih vječnih dilema - prajmovi ili zumovi, jedan objektiv ili set. I na kraju, ima nešto što djelomično ide u prilog tvojoj tezi, ali ne u postavljenoj korelaciji nego u odnosu na količinu opreme. Za to su presudni fokus i stil. Suzim li fokus na manje je više, pa s tom premisom oblikujem vlastiti stil, ne treba mi ništa više od Canona FD 55mm 1:1,2 S.S.C. Aspherical! (P.s. zajebana je ova penzija, kad imam vremena i za ovo 😂)
Renata Svetic
KONACNO da to veli još neko osim mene....Moriyama, faca koji je ikonografiju napravio idiotom ("instant fotić"). Točka!
Zoran Osrecak
Kreativnost i količina fotografske opreme ne mogu se strpati u isti koš i njihovu koleraciju nije moguće mjeriti. Ovisnost o količini i vrsti opreme ovisi o vrsti fotografskog izričaja. Velik je broj primjera vrhunskih fotografa koji su ili koriste enormnu količinu fotografske tehnike za stvaranje, kao što je i velik broj primjera vrhunskih fotografa koji su koristili ili koriste minimalnu opremu. U fotografiji je bitan finalni kretivni rezultat, a kako i s čime to radi, apsolutno su nebitne stavke. Iliti po seljački, đaba ti kreativnost u fotografiji ako nemaš tehničke preduvjete da ju u potpunosti prezentiraš. Negdje je to mali, jednostavni fotić, negdje je to hrpetina fotografske opreme. Ovaj problem ne muči stvarne vrhunske kreativce, već se obično odnosi na povremene amaterske fotografe koji u nedostatku materijalnih sredstava vole sami sebi objašnjavati da im za dobru fotku ne treba dobra tehnika. No, kak je mene moj dragi Đuro Griesbach davnih dana podučio - "Dečec, nemoj se baviti fotografijom ak nemaš love".
#10 tehničko znanje je nužno ali nedovoljno.
#9 Inspiracija se ne čeka. Ona se izaziva.
#8 U Hrvatskoj ne postoji tržište autorske fotografije
Max Juhasz
Zivjeti iskljucivo od autorske fotografije (blazi i ljepsi izraz od "umjetnicke" kojom se svi mahom kite) kruh je ne sa sedam, nego sa devet kora i uspjeva samo rijetkima pa cak i na svjetskoj razini. To trazi ogroman angazman i posvecenost a pri tome i odredjene zrtve te itekako velik iskorak iz zone komfora. Neizvjesna i "ciganska" rabota reklo bi se. Osobno sam u toj sferi uspio zadrzati neki kompromis uz neke male zrtve kako bih zadrzao sebe i svoju neovisnost po pitanju fotografije. Da prodao sam podosta fotografija kao i knjiga, ali to je daleko od toga da bih mogao i zivjeti od toga. Stoga radim posao koji istina nije nesto placen, ali mi s druge strane ostavlja vise nego dovoljno vremena za fotografiju a k tome je stres 0% sto se tice posla. Nikada nisam racunao na ne znam kakvu svjetsku slavu, uspjeh i sl. sto vec sanjare umjetnici, no s druge strane ostvario sam sve ono sto sam zelio a da sam pri tome ostao slobodan i po strani od klijenata, narudzbi i ostalih gnjavaza. Tko ima volje i zelje moze pogledati moj 50 min. intervju pa ce mu sve biti jasnije. U zemlji gdje trziste takve fotografije definitivno ne postoji, niti ima tko brinuti o tebi (galeristi, agenti i sl. krvopije) jednostavno si prisiljen traziti sam svoje mjesto pod suncem u kojem ce ti biti toplo oko srca i nece proizvoditi frustracije, zavist i sve sto vec ide s tim u paketu
Sinisa Hancic
Zorane, tržište postoji i itekako je živo. Samo je pitanje u kojim segmentima fotografije. Npr. tržište hrvatske novinske fotografije teško je oko tri milijuna eura godišnje, ali je zatvorenog tipa. Ono unutar izdavaštva umire. Prije 20 godina vrijedilo je najmanje pet milijuna i bilo je otvorenije. To je samo jedan segment hrvatske fotografije - namjerno ne pišem autorske, jer sva je autorska. Status ne definira nečije mišljenje nego zakon. Puno je žanrova i svaki je tržište za sebe. Nije novost da umjetnička prihodovno najlošije stoji. Kao i umjetničko stvaralaštvo u cjelini. Veliki umjetnici stoljećima umiru gladni, ništa se tu promijenilo nije. Naivno je očekivati lagodan život od umjetnosti u državici u kojoj su po trojica vrsnih fotografa dovoljna da zadovolje svaki segment tržišta, ne samo u fotografiji. Većina ostalih ili radi za kikiriki ili radi badava ili najčešće radi komercijalnu fotografiju ili druge poslove da preživi. Premaleno smo tržište, iako to i nije glavni razlog. Neobrazovana sirotinja ne kupuje fotografije - njima je i danas Bukovčev "Hrvatski narodni preporod" s Kraševe bombonjere vrh vrhova. Takvih je najmanje 80%. Nova "građanska klasa" skorojevića ne ulaže u suvremenu umjetnost. Građanska je na izdisaju, a srednja je osiromašena. Hajdemo zaboraviti galerije, kolekcionare i fine građanske stanove. Nikad u nas nije zaživjela navika kupnje umjetničkih fotografija. Sumnjam da će ikad, jer one koji imaju lovu, fotografija ne zanima niti kao porezna olakšica. Eto, u Zagrebu je na godišnjoj razini aktivno oko 100 tisuća m2 uredskih prostora, čiji zidovi zjape prazni. Zašto? Jer u Hrvatskoj fotografija nikad nije bila istinski cijenjena. Osim tijekom prošlog stoljeća kad su joj vlasti povremeno davale na značaju - ulaganjem u umjetnost stvarali su privid normalnog života. Muzeji su otkupljivali djela, otvarale se izložbe, izdavane monografije i knjige koje nisu financirali sami autori, dijelili se ateljei i stanovi. Itd. Za sva ministarstva kulture nakon Biškupića, fotografija, umjetnost i kultura defakto su nebitni. Aktualna ministrica kulture uz pomoć sljubljenih veleizdajnika iz redova pravnika i poslodavaca zabila je zadnji čavao u lijes autorskog stvaralaštva. Svi smo mi nepoželjan teret. Kad nisi voljen, nisi nešto ni raspoložen za stvaranje. Zato rijetko, tu i tamo, nešto/netko zvjezdano bljesne. Svijetli koju godinu i nestane. Možda dvadesetak bljeskova u zadnjih 35 godina. Kad ste ih već spomenuli - Maja je prefina i prepristojna za agresivni marketing koji joj može osigurati stalne i sigurne prihode, a Stanko je definitivno posljednji mohikanac. Spadaju li tu Vejić, Sobol, Juka, Marinović? Rijetke su nam iznimke. Kako s investitorima, tako i među autorima. Bez bogatih i obrazovanih mecena nema puno šansi da umjetnik dobro živi, a koliko je Tedeschija u nas? S druge strane, bez duhom i idejama bogatih i obrazovanih stvaratelja-autora-fotografa, nema šanse niti da te mecene pokažu ikakav interes. Jer umjetnost je prije svega investicija. Malo je renomiranih hrvatskih autora na ozbiljnim tržištima, a dugoročno, kroz jedno životno stvaralačko razdoblje od 50 godina - gotovo nitko vrijedan spomena. Niti neće, jer ta su vremena davno prošla. Prošle su i tridesete i pedesete i sedamdesete. Devedesete je obilježio rat i nakon njega sve se promijenilo. Izgubilo na značaju. Karikirano, sve je već viđeno, sve snimljeno, ništa više nije jedinstveno i originalno, ponuda je enormna, a prave žive love nema. Publika koju ne uzbudi ni Salgado ni Sugimoto, niti nije publika, nego gomila statista. I na kraju, premalo je tu prave energije, one eruptivne energije za više od ovog gdje smo svi skupa danas - nema muzeja, nema krovnog ni podcehovskih udruženja, osim tih par postojećih koja vegetiraju na aparatima, nema platformi, nema akcija, nema druženja, nema suradnje, nema npr. Art Zagreba i sl. Zašto? Jer nema love. Treba prihvatiti istinu - tko je danas ima i troši, taj bu radije na zid obesil Mocha Mousse torbicu nego fotografiju nastalu iz umetničkih pobuda.
Max Juhasz
Vidim svasta se tu tvrdi, obrazlaze, traze uska vrata a post je bio vrlo jednostavan i jasan. Autorska fotografija spominje se u smislu potpune neovisnosti i izvan bilo kakve komercijale. Dakako da je svatko tko pritisne okidac foto-aparata ujedno i autor, ali to ne znaci da takva fotografija spada u gore pomenutu sferu (autorska = umjetnicka). No ono sto mi je zanimljivo, narocito na ovim prostorima je to sto poprilican broj autora koji su stvarali komercijalno, primjenjeno i sl., nastoji svoje fotografije utrpati u isti kos sa umjetnickim. Na zalost, to ne ide bas tako jer svatko onaj tko se razumije u autorsku fotografiju to itekako primjeti. Uostalom takve fotografije ne prikazuju autora nego tek zanimljivu, ljepuskastu, katkada i fenomenalnu sliku ali bez jedne vrlo bitne komponente... autorskog pecata osobnosti i duse, stoga su mahom dosadne i prazne. Uvaljivati muda pod bubrege (kako se to vec kaze) trend je u svijetu bezidejnih i dosadnjikavih autora koji nastoje uzeti i taj mali komadic kolacica rezerviran za one koji su spremni odreci se mnogo toga kako bi bili i ostali svoji. Mojih 5 centi. 😎
Šimun Ruščić
Bar danas nije teško izaći van okvira države i lagano se probijat na svjetskom tržištu autora i galerijskih printeva iz tamne komore jel teško i mukotrpno je al triba bit uporan. Poznajem gospodina iz Splita koji drzi vlastitu galeriju i zivi od prodaje strancima u sezoni al njegov je prostor u strogom centru grada tako da triba upornosti a i sriće
Bojan Stevanovic
Zoran Kolaric svi udovoljavaju trzistu u nekoj meri. Apsolutno ni jedsn umetnik pa ni pikaso, nije radio samo svoje i da su to ljudi bezuslovno kupovali. Ko god da zeli da zivi od svog posla, sigurno ali sigurno udovoljava trzistu u nekoj meri. Inace ostajes gladan. Ako ti je to hobi, mozes sta god hoces.
Branimir Kralj
Zoran Kolaric - Visual poet po meni naziv “autorska fotografija” nije prikladan tvom navodu. Bilo koja fotografija je autorska jer ju je u konačnici napravio jedan autor pa od tuda i naziv. Kada je u igri više autora, onda bi to bila koautorska fotografija. Smatram da tržište autorske fotografije itekako postoji jer svoje fotografije smatram autorskim bez obzira što mi je netko dao proizvod da ga fotografiram i rekao kako je on to zamislio.
#7 Svaķome se fotografu u životu može desiti jedna odlična fotografija. Više od toga nije plod slučajnosti.
#6 da fotografija nije samo medij
#5 karakter i temperament fotografije govori o karakteru i temperamentu autora
#4 da je fotografija poezija a film proza
#3 da se fotografi dijele na lovce i kreatore. Fotografija će ostati u domeni lovaca a kreatori će se ubuduće koristiti ai alatima.
#2 ljudi imaju veće poštovanje i uzbuđenje prema fotografiji koju drže u ruci ili gledaju na zidu nego digitalnoj varijanti iste
Ivan Stojanović
Razlika između slike i fajla
#1 samostalna autorska izložba govori više o autoru nego svakodnevne objave fotografija na društvenim mrežama
Branko Margetić
Autor je u minusu kad ima izložbu i nisu baš nešto posječene, ali ne može ništa zamjenit kad staneš pred nečiju fotku prokometiraš ju uživo, podružiš se s prijateljima i poznanicima(i upoznaš nove), razmjeniš ideje, naučiš nekaj novoga...
Društvene mreže su samo online galerija gdje na brzaka nekaj vidiš...
Unikatno!
Hvala lijepo Irena !