Postoje fotografije koje nastanu u djeliću sekunde.
Pritisnemo okidač i gotovo.
Barem se tako čini.
Ali što dulje fotografiram, sve manje vjerujem da fotografija zaista nastaje samo u tom trenutku.
Okidač traje kratko.
Fotografija često traje mnogo dulje.
Ponekad danima.
Ponekad mjesecima.
Ponekad godinama.
Jer prije nego što nešto fotografiramo, moramo to najprije naučiti vidjeti.
A nakon što fotografiju snimimo, često nam ponovno treba vrijeme da shvatimo što smo zapravo napravili.
Dobrodošli u novu epizodu podcasta Tišina između kadrova.
Ja sam Zoran Kolarić.
Danas želim govoriti o vremenu.
Ne o vremenu ekspozicije.
Ne o jednoj stotinki ili jednoj petstotinki sekunde.
Nego o onom drugom vremenu.
Vremenu koje fotografija traži od nas.
Poslušajte epizodu
Vrijeme prije fotografije
Kad sam počinjao ozbiljnije fotografirati, kao i mnogi drugi, mislio sam da je napredak uglavnom povezan s količinom.
Što više fotografiram, bit ću bolji.
Što više mjesta posjetim, imat ću više zanimljivih fotografija.
Što više situacija pronađem, veća je vjerojatnost da će se dogoditi nešto vrijedno snimanja.
I u tome, naravno, ima istine.
Treba fotografirati.
Treba griješiti.
Treba napraviti tisuće fotografija koje neće završiti nigdje.
Ali postoji trenutak kada količina prestane biti dovoljna.
Možemo fotografirati mnogo, a da zapravo stalno ponavljamo isto.
Isti kadar.
Isti način gledanja.
Isti refleks.
I tada nam možda ne treba još fotografija.
Treba nam vrijeme.
Vrijeme da pogledamo ono što već imamo.
Vrijeme da se udaljimo od vlastitih fotografija.
Vrijeme da im se vratimo.
Često se događa da snimimo fotografiju i odmah pomislimo:
To je to.
Pogledamo ekran fotoaparata i fotografija nas odmah privuče.
Ali upravo takve fotografije ponekad nakon nekoliko dana izgube nešto od svoje početne snage.
A neke druge, koje smo prvi put gotovo previdjeli, počnu polako rasti.
Prvi put prođemo pokraj njih.
Drugi put zastanemo.
Treći put nešto u njima počinje raditi.
Možda odnos između dvije figure.
Možda prazan prostor.
Možda način na koji svjetlo pada na zid.
Možda detalj kojeg u trenutku fotografiranja uopće nismo bili svjesni.
Tada shvatimo da fotografija nije nužno završila pritiskom na okidač.
Ponekad je tada tek počela.
Jedna od stvari koje me fotografija naučila jest da ne moram odmah imati odgovor.
Ne moram odmah znati je li fotografija dobra.
Ne moram odmah znati pripada li projektu.
Ne moram odmah znati ni zašto sam je napravio.
Neke fotografije treba ostaviti na miru.
Kao što ponekad treba ostaviti na miru misao.
Ili razgovor.
Ili neko mjesto.
Ako fotografiju prebrzo pokušamo objasniti, lako je zatvorimo u prvo značenje koje nam padne na pamet.
A možda u njoj postoji nešto drugo.
Nešto što još nismo spremni vidjeti.
Povratak na ista mjesta
To mi se posljednjih mjeseci vrlo jasno pokazalo dok sam radio na projektu Između.
Mnogo sam fotografirao u Puli i okolici.
Vraćao sam se tvrđavama, industrijskim prostorima, stanicama, praznoj tržnici, luci, parkiralištima i rubovima grada.
Na prvi pogled neka od tih mjesta nemaju ništa spektakularno.
Nema velikog događaja.
Nema prizora koji viče:
Fotografiraj me.
Ali upravo zato su mi postala zanimljiva.
Prvi put vidiš mjesto.
Drugi put počinješ vidjeti odnose.
Treći put više ne gledaš samo zid, ogradu, prolaz ili čovjeka koji čeka.
Počinješ vidjeti kako se ti elementi ponavljaju.
Kako jedno mjesto razgovara s drugim.
Kako figura stoji prema prostoru.
Kako praznina ponekad govori više od događaja.
Kod rada na Između dogodilo mi se da nekim mjestom prođem prvi put i ne napravim ništa.
Drugi put napravim nekoliko fotografija koje mi se ne čine posebno važnima.
A onda se vratim ponovno.
Svjetlo je malo drukčije.
Netko stoji ondje gdje prije nije bilo nikoga.
Ili je prostor potpuno prazan.
Odjednom ono što je nekoliko dana ranije bilo samo neugledan rub grada postane kadar.
Mjesto se nije bitno promijenilo.
Promijenio se moj odnos prema njemu.
Mislim da je to važna razlika.
Ponekad ne trebamo pronaći novo mjesto.
Trebamo naučiti bolje vidjeti staro.
Danas postoji veliki pritisak da stalno tražimo nešto novo.
Novo putovanje.
Novi grad.
Nova lokacija.
Nova oprema.
Novi projekt.
Novi sadržaj.
Ali fotografija ne mora uvijek nastajati iz novoga.
Ponekad je mnogo zanimljivije vratiti se istoj ulici.
Istom trgu.
Istoj stanici.
Istom prolazu.
Kad se dovoljno često vraćamo, počinjemo poznavati prostor.
Znamo gdje se svjetlo mijenja.
Gdje ljudi prolaze.
Gdje se zadržavaju.
Gdje nestaju iza zida.
Gdje jedna figura u prostoru može biti dovoljna.
Tada više ne reagiramo samo na ono što nam mjesto slučajno ponudi.
Počinjemo s njim razgovarati.
Projekt mijenja način gledanja
U jednom trenutku rada na Između shvatio sam da više ne tražim samo pojedinačne dobre fotografije.
Počeo sam tražiti ono što ih povezuje.
Granice.
Prijelaze.
Čekanja.
Tragove ljudi.
Figure koje izgledaju kao da su negdje između dolaska i odlaska.
I tada se događa nešto zanimljivo.
Projekt počinje mijenjati način na koji gledaš.
Ne fotografiraš više samo ono što vidiš.
Počinješ prepoznavati ono što tražiš, čak i kada još ne znaš sasvim jasno kako to nazvati.
Mislim da se tu događa prijelaz između fotografiranja i fotografskog rada.
Fotografiranje može biti slučajno.
Može biti instinktivno.
Može trajati jedan trenutak.
Fotografski rad traži povratak.
Traži koncentraciju.
Traži uređivanje.
Traži odbacivanje.
Traži ponavljanje.
I, možda najteže od svega, traži strpljenje.
Nije svaki izlazak uspješan.
Nije svaka šetnja produktivna.
Ponekad hodamo dva sata i ne napravimo nijednu fotografiju koja će ostati.
Nekada sam to smatrao neuspjehom.
Danas više ne.
Dok sam radio na Između, bilo je dana s mnogo napravljenih fotografija, ali vrlo malo onih koje su kasnije ostale u ozbiljnom izboru.
Bilo je i šetnji tijekom kojih gotovo ništa nisam snimio.
Ali ni ti dani nisu bili prazni.
Tijekom njih upoznavao sam prostor.
Pamtio gdje se nešto nalazi.
Kako izgleda određeni prolaz.
Gdje ograda prekida pogled.
Kako cesta dijeli prostor.
Kada se neko mjesto isprazni.
Možda fotografija nije nastala toga dana.
Ali možda je toga dana nastao način na koji ću je moći vidjeti sljedeći put.
To je možda jedna od najvažnijih stvari koje vrijeme radi fotografu.
Ne mijenja samo fotografije.
Mijenja onoga koji ih gleda.
Brzo fotografirati. Sporo odlučivati.
Fotografi često govore o odlučujućem trenutku.
I razumijem zašto.
Postoje situacije u kojima se sve zaista složi u djeliću sekunde.
Gesta.
Pogled.
Svjetlo.
Pokret.
I tada moramo reagirati.
Ali čak ni odlučujući trenutak ne dolazi uvijek slučajno.
Ponekad mu prethode godine gledanja.
Znanje gdje stati.
Osjećaj za ritam.
Sposobnost da prepoznamo da će se nešto dogoditi sekundu prije nego što se dogodi.
Brza fotografija često je rezultat sporog učenja.
Možda upravo zato fotografija ima tu neobičnu dvostrukost.
Nastaje brzo.
A uči se sporo.
Problem je što danas brzinu fotografiranja često prenosimo i na brzinu odlučivanja.
Snimimo.
Odaberemo.
Obradimo.
Objavimo.
Ponekad sve unutar nekoliko minuta.
I sam to radim.
Ali sve češće mislim da je korisno poneku fotografiju ne objaviti odmah.
Ostaviti je.
Ne dati joj odmah naslov.
Ne tražiti reakciju.
Ne provjeravati sviđa li se drugima.
Samo je spremiti.
I vratiti joj se poslije.
Jer reakcija publike može biti korisna, ali može biti i vrlo glasna.
Lajkovi su brzi.
Fotografija je sporija.
Fotografija koja danas najbolje prolazi na društvenim mrežama nije nužno ona koja će nam za pet godina biti važna.
A fotografija koju danas gotovo nitko ne primijeti možda će jednog dana postati ključ cijelog projekta.
Zato mi se sve više sviđa jednostavno pravilo:
Brzo fotografirati. Sporo odlučivati.
Kad fotografija postane dio cjeline
Vrijeme je posebno važno kada uređujemo seriju.
Pojedinačna fotografija može biti odlična.
Ali projekt ne pita samo:
Je li ovo dobra fotografija?
Projekt pita:
Treba li mi ova fotografija?
To je mnogo teže pitanje.
To sam vrlo konkretno osjetio radeći izbor za Između.
Imao sam fotografije koje su mi se sviđale same za sebe.
Fotografije koje bih bez problema objavio pojedinačno.
Ali kada bih ih stavio uz ostale, nešto nije radilo.
Bile su možda dobre fotografije.
Ali nisu bile dio istog razgovora.
S druge strane, neke tiše fotografije počele su dobivati snagu tek kada su stale uz druge.
Jedna figura.
Prazan prostor.
Ograda.
Trag čovjeka koji više nije u kadru.
Same možda ne bi odmah tražile pozornost.
Ali zajedno su počele stvarati ritam.
Tada ponovno shvatiš da izbor nije natjecanje za najbolju pojedinačnu fotografiju.
Projekt ima vlastiti glas.
A ponekad fotografija mora biti tiša da bi se taj glas čuo.
Jedna slika nakon druge.
Ritam.
Pauza.
Ponavljanje.
Iznenađenje.
Tišina.
Možda zato i ovaj podcast nosi naziv Tišina između kadrova.
Jer ono između fotografija ponekad je jednako važno kao same fotografije.
Fotografija koju još ne možemo vidjeti
Vrijeme nam pomaže i da odbacimo vlastite iluzije.
Kad nešto tek napravimo, lako smo zaljubljeni u trud koji smo uložili.
Sjećamo se koliko smo dugo čekali kadar.
Koliko smo putovali.
Koliko je bilo hladno ili vruće.
Koliko je bilo teško prići nekome i pitati za portret.
Koliko smo dugo obrađivali fotografiju.
Sve to postaje dio našeg doživljaja slike.
Ali gledatelj ništa od toga ne zna.
On vidi samo fotografiju.
Vrijeme nam pomaže da joj se približimo malo više kao gledatelji.
Da zaboravimo okolnosti.
Da pogledamo što je zaista ostalo unutar kadra.
To može biti neugodno.
Ali je korisno.
Jedna od najvećih promjena koju primjećujem kod sebe jest da danas lakše prihvaćam da nešto još nije gotovo.
Prije sam želio završiti.
Odabrati.
Objaviti.
Zaključiti.
Danas mi je sve draža riječ:
još.
Još gledam.
Još radim.
Još ne znam.
Postoji velika sloboda u tome da ne moramo odmah znati.
Fotografski projekt ne mora biti završen zato što smo napravili trideset fotografija.
Možda tek nakon tridesete shvatimo što zapravo fotografiramo.
Možda prvih deset tada postanu potpuno nevažne.
A možda se jedna fotografija snimljena prije nekoliko godina odjednom uklopi u nešto što radimo danas.
Fotografija pamti vrijeme na čudne načine.
Film i prisilno čekanje
U posljednje vrijeme ponovno više fotografiram i na film.
I ponovno sam se susreo s osjećajem koji je digitalna fotografija gotovo potpuno uklonila.
Napraviš kadar i — ne vidiš ga.
Nema ekrana.
Nema provjere.
Nema povećavanja fotografije odmah nakon okidanja.
Napraviš kadar i nastaviš dalje.
Kod digitalnog fotoaparata vrlo lako nakon svake fotografije pogledamo ekran.
Jesam li pogodio?
Je li oštro?
Je li ekspozicija dobra?
Kod filma toga nema.
Fotografija privremeno nestane.
Ostaje samo sjećanje na trenutak kada smo je napravili.
A onda se, kada film bude razvijen, ponovno susretnemo s tim kadrom.
Ponekad izgleda upravo onako kako smo ga zapamtili.
Ponekad potpuno drukčije.
Ponekad je razočaranje.
Ponekad iznenađenje.
Ta odgoda mi je ponovno postala zanimljiva.
Ne zato što mislim da je film bolji od digitalnog.
Nije u tome stvar.
Nego zato što me film tjera da prihvatim da fotografiju ne moram vidjeti odmah.
Da ne moram odmah donijeti sud.
Da nešto može postojati bez trenutne potvrde.
Digitalna fotografija dala nam je nevjerojatnu brzinu.
Analogna nas može podsjetiti da brzina nije uvijek prednost.
Fotografija čeka fotografa
Ne mislim da zbog svega toga trebamo fotografirati sporije.
Niti da trebamo fotografirati manje.
Neke vrste fotografije traže brzinu.
Street fotografija traži reakciju.
Reportaža traži prisutnost.
Događaj se neće ponoviti zato što mi želimo još malo razmišljati.
Ali možemo razlikovati brzinu snimanja od brzine prosuđivanja.
To mi se čini važnim.
Možda je upravo to odgovor na pitanje zašto fotografiji treba vrijeme.
Zato što fotografija nije samo ono što se dogodilo pred objektivom.
Ona je i ono što se događa u nama dok gledamo.
A mi se mijenjamo.
Naše iskustvo se mijenja.
Naši interesi se mijenjaju.
Fotografija koju smo prije deset godina smatrali neuspješnom danas nam možda govori nešto važno.
Fotografija koju smo tada obožavali možda nam više ne znači mnogo.
To nije problem.
To samo znači da gledanje nije završilo.
Sve više mislim da dobar fotografski život ne čine samo dobre fotografije.
Čine ga i šetnje bez fotografija.
Pogrešni pokušaji.
Povratci.
Fotografije koje nikada ne objavimo.
Projekti koje napustimo.
Kadrovi koje razumijemo tek mnogo kasnije.
I razdoblja u kojima nam se čini da ne napredujemo.
Možda se upravo tada nešto polako mijenja.
Ne na memorijskoj kartici.
Nego u oku.
Vježba za kraj
Za kraj ove epizode imam jednu vrlo jednostavnu vježbu.
Nemoj danas fotografirati ništa novo.
Umjesto toga pronađi jednu svoju stariju fotografiju.
Najbolje neku koju najmanje šest mjeseci nisi ozbiljno pogledao.
Nemoj je odmah obrađivati.
Nemoj je uspoređivati s drugima.
Nemoj gledati koliko je lajkova dobila.
Samo je otvori i gledaj minutu ili dvije.
A onda si postavi tri pitanja.
Što danas u toj fotografiji prvo vidim?
Što tada nisam vidio?
I:
Bih li je danas ponovno izabrao?
Ne moraš dobiti dobar odgovor.
Ne moraš ni promijeniti mišljenje o fotografiji.
Važno je samo primijetiti je li se između dva gledanja promijenila fotografija — ili si se promijenio ti.
Tragovi uz epizodu
Kao i uvijek, na kraju ostavljam nekoliko tragova za nastavak teme izvan podcasta.
Knjiga — Robert Adams: Why People Photograph
Zbirka eseja o fotografiji, umjetničkom radu i razlozima zbog kojih uopće nastavljamo fotografirati. Adams ne govori o brzom uspjehu ni o proizvodnji slika, nego o dugom odnosu fotografa prema svijetu.
Film — Hou Hsiao-hsien: The Time to Live and the Time to Die
Film izgrađen od sjećanja, svakodnevice, protoka vremena i sitnih promjena koje postaju važne tek kada im dopustimo da traju. Film koji ne žuri i upravo zato mnogo toga ostavlja gledatelju.
Glazba — Nils Frahm: Ambre
Kratka, tiha klavirska skladba koja ne traži pažnju silom. Treba joj prostor. I vrijeme.
Fotomonografija — Luigi Ghirri: Kodachrome
Ghirri fotografira poznati, svakodnevni svijet — zidove, prozore, krajolik, reklame, obične prostore — ali ih upornim gledanjem pretvara u nešto ponovno nepoznato.
Sve četiri preporuke na neki način govore o istoj stvari kao i današnja epizoda:
ne moramo uvijek tražiti nešto novo.
Ponekad se samo moramo vratiti onome što je već pred nama.
Podrži Tišinu između kadrova
Ako vam ovaj podcast nešto znači i želite pomoći da Tišina između kadrova nastavi nastajati, možete ga podržati malom donacijom.
Sve informacije nalaze se na zorankolaric.com/podrzi-tisinu-izmedu-kadrova/.
Hvala vam što slušate, dijelite podcast i pomažete mu da traje.
Za kraj
Ja ću se i dalje vraćati nekim istim ulicama.
Istim prolazima.
Istim praznim mjestima.
Vjerojatno ću mnogo puta napraviti fotografiju koju sam već na neki način napravio.
Ali možda će jednog dana nešto biti drukčije.
Svjetlo.
Čovjek u kadru.
Moj položaj.
Ili samo način na koji gledam.
I možda će tada nastati fotografija koju sam cijelo vrijeme pokušavao napraviti, a da toga nisam ni bio svjestan.
Fotografija može nastati u jednoj stotinki sekunde.
Ali da bismo došli do te jedne stotinke, ponekad nam treba cijeli život.
Hvala vam što ste slušali Tišinu između kadrova.
Ja sam Zoran Kolarić.
Do sljedeće epizode nemojte uvijek žuriti prema sljedećoj fotografiji.
Ponekad se vrijedi vratiti onoj koju ste već napravili.
Jer ponekad fotografija čeka fotografa.
