Audio esej o fotografiji, šetnji, tišini i potrebi da se sačuva nešto što stalno nestaje.
Slušaj epizodu
Zašto fotografiram
Ponekad mi se čini da je najteže objasniti upravo ono što najduže radimo.
Fotografiram već dovoljno dugo da bih znao da fotografija nije samo slika. Nije samo kadar, objektiv, aparat, senzor, film, žarišna duljina ili ekspozicija.
Sve je to važno, naravno.
Ali nije presudno.
Presudno je ono pitanje koje se stalno vraća:
Zašto sam uopće zastao?
Zašto sam baš u tom trenutku podigao aparat?
Zašto me privuklo lice neke osobe?
Zašto me zaustavila sjena na zidu?
Zašto sam osjetio da u jednom običnom prizoru postoji nešto više?
Mislim da fotografiram zato što ne želim da svijet samo prođe pokraj mene.
Fotografija je moj način da kažem:
ovo sam vidio.
ovo me dotaknulo.
ovo nisam znao objasniti, ali nisam mogao pustiti da nestane.
Fotografija kao šetnja
Za mene fotografija često počinje hodanjem.
Ne počinje opremom.
Počinje izlaskom iz kuće.
Počinje ulicom.
Počinje pogledom koji još ne traži ništa određeno.
Volim taj trenutak prije fotografije. Kada još nema kadra. Kada samo hodaš i pokušavaš biti prisutan.
Na ulici se stalno nešto događa, ali najčešće ne ono veliko. Ne spektakl. Ne dramatičan trenutak.
Više me zanimaju male napetosti.
Čovjek koji stoji sam.
Dvoje ljudi koji se mimoilaze.
Prozor u kojem se vidi samo komad zavjese.
Svjetlo koje na trenutak dodirne lice.
Praznina između ljudi.
Možda baš zato razmišljam o fotografiji kao o tišini.
Ne kao o buci svijeta, nego kao o onome što se pojavi kada malo usporimo.
Fotografija, barem ona koja me zanima, ne viče.
Ona šuti, ali dugo ostaje u nama.
Oprema kao sredstvo, ne kao razlog
Naravno, kao fotograf lako upadnem u zamku opreme.
Koji aparat?
Koji objektiv?
Digitalno ili analogno?
Boja ili crno-bijelo?
Film, Polaroid, senzor, zrno, objektiv, karakter?
Sve su to slatke zamke.
I nisu potpuno nevažne. Svaka kamera mijenja način na koji gledamo. Svaki objektiv ima svoj karakter. Film nas usporava. Digitalno nam daje slobodu. Polaroid nam daje nesavršenost i neposrednost.
Ali oprema ne može zamijeniti razlog.
A razlog je uvijek isti:
želim gledati dublje.
Ne želim samo proizvoditi slike.
Želim razumjeti zašto me nešto privlači.
Zašto me privlači crno-bijela fotografija?
Zašto me privlače sjene?
Zašto me privlače usamljeni ljudi, prazne ulice, interijeri, tragovi, lica koja nešto skrivaju?
Mislim da svaki fotograf, prije ili kasnije, prestane tražiti savršenu opremu i počne tražiti vlastiti glas.
A taj glas se ne kupuje.
On se polako otkriva.
Fotografije koje nisu savršene
Sve manje vjerujem u savršene fotografije.
Ima fotografija koje su tehnički besprijekorne, ali ništa ne ostaje nakon njih.
A ima fotografija koje su mutne, zrnate, malo krivo kadrirane, možda čak i nesigurne — ali imaju život.
Takve fotografije volim.
Volim fotografije koje izgledaju kao sjećanje.
Kao san.
Kao fragment.
Kao nešto što smo možda vidjeli, a možda samo osjetili.
Zato su mi bliski autori koji ne objašnjavaju sve.
Robert Frank.
Josef Koudelka.
Saul Leiter.
Francesca Woodman.
Daido Moriyama.
Sergio Larraín.
Andrej Tarkovski, iako nije fotograf u tom smislu, ali njegov način gledanja osjećam kao fotografski.
Kod njih me ne zanima samo što su snimili.
Zanima me kako su gledali.
I možda još više:
što su odlučili ne objasniti.
Fotografija kao osobni dnevnik
S vremenom mi je sve bliža ideja fotografije kao dnevnika.
Ne dnevnika u kojem sve mora biti jasno zapisano.
Nego dnevnika tragova.
Jedna fotografija može biti rečenica.
Serija fotografija može biti poglavlje.
A cijeli opus možda je pokušaj da čovjek shvati samoga sebe.
Kada fotografiram ulicu, ja ne fotografiram samo ulicu.
Fotografiram svoj odnos prema svijetu.
Kada fotografiram portret, ne tražim samo lice.
Tražim trenutak kada osoba više ne glumi. Ili kada glumi na način koji otkriva nešto istinito.
Kada fotografiram akt, ne zanima me samo tijelo.
Zanima me ranjivost, povjerenje, linija, tišina, odnos između osobe i prostora.
Kada fotografiram Polaroidom ili filmom, možda ne tražim tehničku kvalitetu.
Tražim trag.
Nešto što izgleda kao da je već postojalo prije mene.
Zašto podcast?
Možda je čudno govoriti o fotografiji bez slika.
Ali možda baš zato ima smisla.
Jer fotografija nije samo ono što gledamo očima.
Fotografija je i ono što se događa prije i poslije slike.
Prije slike postoji hodanje, čekanje, sumnja, nemir, intuicija.
Poslije slike postoji pitanje:
Je li to to?
Zašto sam to snimio?
Što mi ta slika govori?
Što govori o meni?
Što uopće vrijedi pokazati drugima?
Ovaj podcast želim raditi upravo iz tog prostora.
Ne kao predavanje.
Ne kao školu fotografije.
Ne kao recenziju opreme.
Više kao bilješke.
Bilješke o gledanju.
O fotografima.
O knjigama.
O filmovima.
O tišini.
O tome kako pronaći vlastiti ritam u svijetu koji stalno traži brzinu.
Mala vježba za gledanje
Za kraj prve epizode ostavljam jednu malu vježbu.
Ne tehničku. Više promatračku.
Izađite u šetnju bez namjere da napravite dobru fotografiju.
Ne tražite spektakl.
Ne tražite savršen kadar.
Ne razmišljajte o objavi.
Samo hodajte.
I pokušajte primijetiti tri stvari:
jednu sjenu,
jednu osobu,
jedan trag nečijeg prisustva.
Može biti stolica, prozor, rukopis na zidu, odbačena rukavica, svjetlo u hodniku, prazna klupa.
Ne morate ni fotografirati.
Dovoljno je da vidite.
Jer fotografija možda ne počinje aparatom.
Možda počinje trenutkom kada stvarno obratimo pažnju.
Završna misao
Zašto fotografiram?
Možda zato što ne znam drugačije sačuvati ono što osjećam.
Možda zato što mi fotografija pomaže da usporim.
Možda zato što kroz druge ljude, ulice, sjene i svjetlo pokušavam razumjeti vlastitu tišinu.
A možda fotografiram zato što neke stvari ne želim objasniti riječima.
Želim ih samo pokazati.
I pustiti da šute.
Tišina između kadrova je podcast Zorana Kolarića o fotografiji, gledanju, knjigama, filmu, šetnji i onome što ostaje između slika.
Više o mom fotografskom radu:
zorankolaric.com
Glazba
Music: The Long Dark by Scott Buckley — released under CC-BY 4.0.
www.scottbuckley.com.au
