Slušaj epizodu
Kada aparat prestaje biti alat i postaje izgovor
Ima dana kad više gledam aparate nego fotografije.
Gledam objektive, usporedbe, recenzije, cijene. Čitam dojmove ljudi koje ne poznajem, gledam testove fotoaparata koje vjerojatno nikada neću kupiti, uspoređujem oštrinu, autofokus, boje, veličinu, težinu.
I onda se uhvatim u jednom čudnom trenutku: više nisam u fotografiji.
Ušao sam u neku drugu prostoriju.
U prostoriju mogućnosti.
Tamo je sve moguće.
S novim aparatom bio bih brži.
S drugim objektivom bio bih slobodniji.
S manjim tijelom više bih nosio fotoaparat sa sobom.
S boljim autofokusom ne bih propuštao trenutke.
S ljepšim bojama manje bih obrađivao.
S analognim aparatom bio bih sporiji i pažljiviji.
S digitalnim bih imao sigurnost.
S jednim bih bio spontan.
S drugim bih bio ozbiljniji.
I sve to zvuči logično.
Ali negdje ispod toga krije se pitanje koje je puno neugodnije:
Jesam li ja stvarno bliže fotografiji — ili samo odgađam izlazak na ulicu?
Ovo nije epizoda protiv opreme.
Volim fotoaparate. Volim objektive. Volim taj osjećaj kad uzmeš aparat u ruku i znaš da je to predmet s kojim ćeš gledati svijet malo drugačije.
Volim težinu Nikona F3. Volim jednostavnost jednog objektiva. Volim kad digitalni aparat nestane iz ruke i prestane smetati. Volim i analogni film, baš zato što me uspori. Volim i mali aparat koji mogu ponijeti u šetnju, bez plana i bez velike torbe.
Oprema nije problem.
Problem nastaje kad oprema postane zamjena za gledanje.
Kad više razmišljam što bih još mogao kupiti, nego što bih danas mogao fotografirati.
Kad me novo tijelo više uzbuđuje od stare ulice kojom prolazim svaki dan.
Kad se uhvatim da čekam idealan aparat za fotografije koje bih možda mogao napraviti već sada.
Još samo ovo
Najopasnija rečenica u fotografiji možda je:
“Još samo ovo.”
Još samo jedan objektiv.
Još samo jedan aparat.
Još samo jedan filter.
Još samo jedna torba.
Još samo jedan profil boja.
Još samo jedan kompaktniji setup.
Još samo jedna analogna kombinacija.
I onda ću krenuti ozbiljno.
Ali fotografija rijetko počinje nakon što sve složimo.
Fotografija češće počinje baš onda kad nemamo savršene uvjete.
Kad izlazimo iz kuće s onim što već imamo.
Kad je svjetlo obično.
Kad je grad poznat.
Kad nema velikog događaja.
Kad ne putujemo.
Kad ne stojimo ispred nečega spektakularnog.
Kod mene je to često obična šetnja nakon posla. Ili put do posla. Ili Čakovec koji poznajem toliko dobro da ga ponekad više ni ne vidim.
I tu počinje pravi problem.
Nije problem u tome da nemam dovoljno dobar fotoaparat.
Problem je u tome da moram ponovno naučiti gledati ono što mi je preblizu.
Aparat kao obećanje
Svaki novi aparat nosi neko obećanje.
Obećanje da ćemo biti bolji.
Da ćemo više fotografirati.
Da ćemo se vratiti onoj početnoj radosti.
Da ćemo izaći van.
Da ćemo uhvatiti trenutke koje smo prije propuštali.
I ponekad je to istina.
Dobar aparat može pomoći. Dobar objektiv može otvoriti novi način gledanja. Manji aparat može značiti da ga stvarno nosimo sa sobom. Jedan objektiv može nas disciplinirati. Analogni aparat može nas usporiti. Digitalni može dati sigurnost.
Ali aparat ne može umjesto nas izaći iz kuće.
Ne može umjesto nas stati pred prizorom koji nije očit.
Ne može umjesto nas čekati.
Ne može umjesto nas prepoznati trenutak.
Ne može umjesto nas odlučiti što je važno, a što nije.
Ne može umjesto nas razviti pogled.
To je ono što me oprema uvijek iznova nauči, iako to stalno zaboravljam.
Aparat može biti razlog za prisutnost.
Ali ne smije postati izgovor za odsutnost.
Kad izbor postane buka
Ima nešto umarajuće u previše mogućnosti.
Kad imam previše kombinacija, počinjem razmišljati kao tehničar, a ne kao fotograf.
Koje tijelo?
Koji objektiv?
Digitalno ili analogno?
Crno-bijelo ili boja?
Široko ili normalno?
Autofokus ili ručno?
Jedan aparat ili dva?
Lagano ili kvalitetnije?
Praktično ili s karakterom?
I dok sve to vrtim u glavi, prizor koji je bio ispred mene već je nestao.
Možda zato sve više vjerujem u ograničenje.
Jedan aparat.
Jedan objektiv.
Jedna šetnja.
Jedan zadatak.
Ne zato što je to romantično, nego zato što smanjuje buku.
Kad znam što nosim, više ne pregovaram sam sa sobom. Ne preslagujem se. Ne tražim idealnu kombinaciju. Tada mogu ući u ritam.
Ulica, svjetlo, zid, sjena, klupa, čovjek koji prolazi, zatvoreni izlog, trag ruke na staklu, prazna stolica, rub grada.
Oprema tada prestaje biti tema.
I tek tada fotografija ima šansu početi.
Pula, Čakovec i isti problem
Kad sam u Puli, sve mi izgleda otvorenije.
Grad ima slojeve. Ima prolaze, zidine, rubove, prazne prostore, luke, stanice, tvrđave, zidove, mjesta između dolaska i odlaska.
Tamo mi je lakše vjerovati da radim projekt.
Ali zanimljivo je da se ista stvar može dogoditi i kod kuće.
U Čakovcu, na putu kojim sam prošao stotinu puta, ako ga pogledam malo sporije.
I tu se vraćam na opremu.
Kad nisam siguran što fotografirati, najlakše je početi razmišljati čime fotografirati.
To je puno ugodnije pitanje.
Pitanje “koji aparat?” ima konkretne odgovore. Možeš usporediti specifikacije. Možeš gledati cijene. Možeš čitati recenzije. Možeš dobiti osjećaj da nešto rješavaš.
Ali pitanje “što ja zapravo vidim?” puno je teže.
Nema tablicu.
Nema ocjenu.
Nema specifikaciju.
Nema jednostavan odgovor.
I zato od njega često bježimo.
Ja prvi.
Voljeti opremu nije problem
Ne želim glumiti da me oprema ne zanima.
Zanima me.
Zanimaju me aparati, objektivi, filmovi, profili, torbe, stare mehaničke kamere, novi kompaktni aparati, sve te male razlike u načinu kako nešto leži u ruci i kako mijenja ritam fotografiranja.
Ali pokušavam naučiti jednu razliku.
Jedno je voljeti opremu.
Drugo je skrivati se iza nje.
Voljeti opremu znači znati što ti pomaže.
Skrivati se iza opreme znači stalno vjerovati da ono pravo počinje tek s nečim drugim.
Voljeti opremu znači izaći s aparatom koji imaš.
Skrivati se iza opreme znači čekati savršenu kombinaciju.
Voljeti opremu znači koristiti alat.
Skrivati se iza opreme znači pretvoriti alat u opravdanje.
I mislim da je to tanka granica.
Nekad je prijeđem, a da ni ne primijetim.
Napredak je obično dosadan
Pravi napredak u fotografiji često nije uzbudljiv.
Nije uvijek novi aparat.
Nije uvijek novi objektiv.
Nije uvijek novo putovanje.
Nije uvijek nova tehnika.
Ponekad je napredak samo u tome da izađeš i kad ti se ne da.
Da prođeš istom ulicom još jednom.
Da ostaneš deset minuta duže.
Da ne fotografiraš prvu stvar koja ti se svidi.
Da napraviš kontaktni izbor i priznaš da većina fotografija nije dobra.
Da se vratiš na isto mjesto drugi dan.
Da pogledaš vlastite promašaje bez nervoze.
To je manje atraktivno od kupnje opreme.
Ali je stvarnije.
Oprema nam često daje brzi osjećaj promjene.
Rad nam daje sporiji, ali dublji trag.
Pitanje prije kupnje
Danas pokušavam prije svake nove želje za opremom postaviti sebi nekoliko pitanja.
Ne uvijek uspješno.
Ali pokušavam.
Prvo pitanje je:
Što mi ova oprema stvarno omogućuje što sada ne mogu?
Ne što želim.
Ne što mi se sviđa.
Ne što mi se čini lijepo imati.
Nego: što će se konkretno promijeniti u mom radu?
Drugo pitanje:
Hoće li me ovo češće izvesti van?
Ako je odgovor da, možda ima smisla.
Treće pitanje:
Je li ovo alat za fotografiranje ili nagrada za odgađanje?
To je neugodno pitanje.
Ali često najtočnije.
I četvrto pitanje:
Koju bih fotografiju danas mogao napraviti s opremom koju već imam?
To pitanje me vraća na zemlju.
Jer najčešće odgovor postoji.
Samo ga ne želim odmah čuti.
Jedan aparat, jedan objektiv
Sve više mi se čini da je za ozbiljan rad najkorisnije pojednostaviti.
Ne zauvijek. Ne dogmatski. Ne zato što postoji jedno pravilo.
Nego zato što jednostavnost oslobađa pažnju.
Kad izađem s jednim aparatom i jednim objektivom, onda ne mogu stalno mijenjati plan. Moram prihvatiti ograničenje.
Ako je objektiv malo širi, moram prići.
Ako je objektiv normalan, moram čekati.
Ako nemam zoom, moram se pomaknuti.
Ako nemam drugi aparat, moram raditi s onim što imam.
I to je dobro.
Jer me vraća tijelu.
Koraku.
Udaljenosti.
Pogledu.
Strpljenju.
Fotografija tada više nije samo odluka u glavi. Postaje fizički odnos prema prostoru.
Gdje stojim?
Koliko sam blizu?
Što izostavljam?
Što prihvaćam?
Koliko dugo čekam?
To su pitanja fotografije.
Ne samo specifikacije.
Što me analogna fotografija naučila
Analogna fotografija me nije naučila da je film bolji od digitalnog.
Ne mislim tako.
Ali naučila me da svaka fotografija ima težinu.
Kad nemaš beskonačan broj pokušaja, drugačije gledaš. Sporije dišeš. Manje pucaš, više promatraš.
Ali i tu postoji zamka.
I analogni aparat može postati samo još jedan predmet želje. Još jedan način da se osjećamo bliže fotografiji, a da zapravo ne radimo ništa bitno drugačije.
Zato više ne mislim da je stvar u tome je li aparat analogni ili digitalni.
Stvar je u odnosu.
Mogu digitalnim aparatom raditi površno.
Mogu analognim aparatom raditi površno.
Mogu digitalnim aparatom biti pažljiv.
Mogu analognim aparatom biti pažljiv.
Oprema ne garantira dubinu.
Ona samo postavlja uvjete.
A mi odlučujemo što ćemo s njima.
Fotografija koja ima moj trag
Na kraju, možda nije pitanje koji mi aparat još treba.
Možda je pitanje: s kojim aparatom koji već imam mogu danas izaći i napraviti fotografiju koja ima moj trag?
Ne najbolju fotografiju.
Ne savršenu fotografiju.
Ne fotografiju koja će riješiti moj stil.
Samo fotografiju koja je iskrena prema onome što sam vidio.
To je puno skromnije pitanje.
Ali možda i važnije.
Jer oprema vrlo lako obeća identitet.
Kao da ćemo s pravim aparatom konačno postati ona verzija fotografa koju zamišljamo.
Ali stil ne nastaje iz kupnje.
Stil nastaje iz ponavljanja.
Iz izbora.
Iz promašaja.
Iz šetnji.
Iz vraćanja na iste motive.
Iz toga da s vremenom počnemo prepoznavati što nas stvarno zanima.
Kod mene su to često mjesta između.
Rubovi.
Prolazi.
Prazne stolice.
Zidovi.
Ljudi koji odlaze ili dolaze.
Grad kad se malo isprazni.
Tragovi nečije prisutnosti.
Za takve fotografije ne treba mi uvijek nova oprema.
Treba mi prisutnost.
Treba mi tišina.
Treba mi dovoljno hrabrosti da ne pobjegnem odmah u novu kupovinu.
Završna misao
Oprema nije neprijatelj fotografije.
Ona može biti radost.
Može biti poticaj.
Može biti alat koji nas izvede van.
Može nas usporiti, osloboditi, usmjeriti.
Ali oprema postaje zamka onda kad počnemo vjerovati da će ona riješiti ono što zapravo moramo riješiti sami.
Što gledam?
Zašto me to zanima?
Zašto se vraćam istim motivima?
Što želim zadržati?
Što želim reći bez velikih riječi?
Možda se zato stalno moram vraćati jednostavnom pitanju:
Ne koji aparat još trebam.
Nego:
Jesam li danas stvarno gledao?
Mala vježba za kraj
Za ovu epizodu predlažem jednostavnu vježbu.
Uzmi jedan aparat.
Jedan objektiv.
Jednu šetnju.
Ne traži spektakularan motiv.
Fotografiraj ono što inače preskočiš.
Ulicu kojom stalno prolaziš.
Zid.
Stolicu.
Trag svjetla.
Prazan prostor.
Rub nekog mjesta.
I nakon toga se nemoj odmah pitati je li fotografija dobra.
Pitaj se nešto drugo:
Ima li u njoj mojeg pogleda?
Ako ima, onda je oprema taj dan napravila ono najvažnije.
Nestala je.
A fotografija je počela.
Tragovi uz epizodu
Knjiga
Rick Rubin – „Kreativni čin: način postojanja“
Rubin kreativnost ne povezuje s količinom opreme ni tehničkim znanjem, nego s pažnjom, otvorenošću i sposobnošću prepoznavanja onoga što je već prisutno.
Knjiga podsjeća da alat može pomoći radu, ali ne može zamijeniti unutarnju potrebu za stvaranjem.
Fotomonografija
Josef Koudelka – „Exiles“
„Exiles“ je primjer rada koji ne počiva na stalnoj promjeni opreme, nego na dugotrajnom življenju unutar iste teme.
Koudelkine fotografije nastajale su tijekom godina putovanja, promatranja i vraćanja motivima nepripadanja, odlaska i života između mjesta.
Snaga knjige nije u tehničkom savršenstvu pojedinačne fotografije, nego u dosljednosti pogleda koji povezuje cijeli rad.
Glazba
Keith Jarrett – „The Köln Concert“
Koncert je nastao u uvjetima koji su bili daleko od idealnih. Jarrett nije dobio instrument koji je očekivao, ali je upravo unutar tog ograničenja stvorio jedno od svojih najpoznatijih djela.
To ga čini dobrim tragom uz temu ove epizode.
Ograničenje ne mora biti prepreka. Ponekad nas prisili da pažljivije slušamo, reagiramo i upotrijebimo ono što već imamo.
Film
„Smoke“ – Wayne Wang
U središtu jednog dijela filma nalazi se neobičan fotografski ritual.
Auggie svakoga jutra u isto vrijeme fotografira isti ugao ulice ispred svoje trgovine.
Na prvi pogled sve fotografije izgledaju jednako. Tek kada ih počnemo gledati sporije, postaju vidljive promjene: drugi ljudi, vrijeme, godišnja doba, mali događaji i prolaznost svakodnevice.
„Smoke“ pokazuje da fotografski projekt ne mora početi novom opremom ni putovanjem na udaljeno mjesto.
Može početi jednom kamerom, jednim uglom ulice i odlukom da se dovoljno dugo vraćamo istom prizoru.
