Praznina u fotografiji nije samo prostor u kojem nema ničega. Ona može biti tišina, odsutnost, čekanje ili prostor za vlastito tumačenje. U osmoj epizodi podcasta Tišina između kadrova razmišljam o tome kako ono što izostavimo iz kadra može biti jednako važno kao i ono što u njemu ostavimo. O odnosu čovjeka i prostora, snazi jednostavnosti i fotografijama koje ne otkrivaju sve, nego nas pozivaju da zastanemo i pogledamo dublje.
Poslušaj epizodu
Fotografija ne govori samo onime što se na njoj nalazi.
Ponekad govori upravo onime čega nema.
Prazan zid.
Nezauzeta stolica.
Prozor iza kojeg nema nikoga.
Čovjek malen u velikom prostoru.
Cesta koja nestaje.
Soba iz koje je netko upravo otišao.
Prostor između dvije osobe.
Mnogo puta upravo taj prazni dio fotografije nosi najveću težinu.
I zato danas želim govoriti o praznini.
Ne kao o nedostatku.
Nego kao o fotografskom jeziku.
Strah od praznog prostora
Kada počinjemo fotografirati, često želimo ispuniti kadar.
Približimo se.
Zumiramo.
Tražimo glavni motiv.
Želimo da se jasno vidi što smo fotografirali.
I to je razumljivo.
Fotografija mora imati nešto što će zadržati pogled.
Ali postoji trenutak u razvoju fotografa kada počinjemo shvaćati da kadar ne mora biti pun da bi bio snažan.
Ponekad je upravo suprotno.
Motiv može zauzimati samo mali dio fotografije.
A ostatak može biti zid.
Nebo.
Magla.
Mrak.
Prazna cesta.
I odjednom taj prazni prostor više nije ništa.
On postaje dio priče.
Praznina nije ništa
U grafičkom dizajnu govori se o negativnom prostoru.
O prostoru oko glavnog elementa.
Fotografija poznaje nešto slično.
Ali meni je zanimljivije razmišljati o praznini ne kao o tehničkom pojmu nego kao o osjećaju.
Jer praznina u fotografiji može biti mnogo toga.
Može biti mir.
Može biti samoća.
Može biti iščekivanje.
Može biti nelagoda.
Može sugerirati da je netko otišao.
Ili da bi se netko tek trebao pojaviti.
Isti prazan prostor može u jednoj fotografiji djelovati spokojno, a u drugoj prijeteće.
Sve ovisi o odnosima unutar kadra.
O svjetlu.
O perspektivi.
O tome gdje se nalazi čovjek.
Ako se uopće nalazi.
Mala figura, veliki prostor
Jedan od odnosa koji me posebno zanima jest odnos čovjeka i prostora.
Čovjek ne mora dominirati fotografijom.
Ponekad je snažnije kada je malen.
Gotovo izgubljen.
Figura u velikom prostoru odmah mijenja naše čitanje fotografije.
Više ne gledamo samo osobu.
Počinjemo gledati odnos.
Koliko je čovjek malen u odnosu na arhitekturu?
Koliko je udaljen od drugih?
Ide li prema nečemu ili od nečega?
Je li prostor zaštita ili prijetnja?
Čeka li?
Odlazi li?
Takva fotografija možda govori o usamljenosti.
Ali ne mora.
Može govoriti o slobodi.
Miru.
Putovanju.
O potrebi da budemo sami.
Praznina sama po sebi ne govori što trebamo osjećati.
Ona nam ostavlja prostor da nešto unesemo u fotografiju.
Fotografija koja ne objašnjava sve
Volim fotografije koje mi ne daju sve odgovore.
Fotografije u kojima nešto nedostaje.
Ne znam tko je čovjek.
Ne znam kamo ide.
Ne znam što se dogodilo.
Možda čak nisam siguran ni što točno gledam.
Takve fotografije traže sudjelovanje promatrača.
A praznina je često ono što im to omogućava.
Kada fotografija sve objasni, gledanje može brzo završiti.
Vidimo.
Razumijemo.
Idemo dalje.
Ali kada postoji praznina, otvoreno pitanje ili neki odnos koji nije potpuno jasan, slika ostaje s nama malo duže.
Počinjemo zamišljati.
Što je bilo prije?
Što će se dogoditi poslije?
Što se nalazi izvan kadra?
Zašto je osoba sama?
Možda nema odgovora.
I to je sasvim u redu.
Fotografija ne mora odgovoriti na svako pitanje koje postavi.
Tišina u slici
Naslov ovog podcasta je Tišina između kadrova.
A možda sam upravo zato toliko osjetljiv na fotografije koje imaju neku vrstu tišine.
Naravno, fotografija je uvijek nijema.
Iz nje doslovno ne dolazi nikakav zvuk.
Ali neke fotografije osjećamo kao bučne.
Gužva.
Pokret.
Mnogo ljudi.
Mnogo informacija.
Vizualni sukob.
A druge kao da gotovo utišavaju prostor oko sebe.
Jedan čovjek.
Magla.
Prazna ulica.
Zid.
Soba.
Prozor.
Takva tišina često dolazi upravo iz praznine.
Fotografija nam ne govori:
„Pogledaj koliko toga ovdje ima.“
Nego:
„Ostani još malo.“
Čekanje
Prazan prostor može stvoriti i osjećaj čekanja.
Možda zato volim mjesta prijelaza.
Stanice.
Hodnike.
Ulaze.
Parkirališta.
Luke.
Mjesta na kojima ljudi rijetko ostaju.
Dolaze.
Odlaze.
Čekaju.
Takvi prostori sami po sebi nose određenu napetost.
Jer kao da su uvijek između dva događaja.
Nešto je završilo.
Nešto drugo još nije počelo.
U takvom prostoru praznina nije mrtva.
Ona čeka.
Ponekad samo treba stati i pričekati da kroz nju prođe čovjek.
I tada se cijeli odnos promijeni.
Odjednom veliki prazan prostor dobije mjerilo.
Dobije smjer.
Dobije priču.
Tragovi ljudi bez ljudi
Ponekad fotografija može govoriti o čovjeku čak i kada čovjeka nema.
Neuredan krevet.
Čaša na stolu.
Otvorena vrata.
Odbačena rukavica.
Stolica okrenuta prema prozoru.
Trag kotača.
Svjetlo u sobi.
Takve fotografije zanimljive su jer pokazuju odsutnost.
Znamo da je netko bio ondje.
Ali ga više nema.
Fotografija tada ne bilježi čovjeka.
Bilježi trag njegova postojanja.
I možda je upravo odsutnost ono zbog čega ga osjećamo snažnije.
U fotografiji ponekad ono što ne vidimo postane jednako važno kao ono što vidimo.
Praznina i samoća nisu isto
Često prazne fotografije povezujemo s usamljenošću.
Ali mislim da treba razlikovati samoću i usamljenost.
Biti sam ne mora značiti biti usamljen.
Čovjek koji hoda sam kroz veliki prostor može izgledati izgubljeno.
Ali može izgledati i potpuno slobodno.
Može biti miran.
Može razmišljati.
Može jednostavno hodati.
Zato je kontekst važan.
Svjetlo mijenja fotografiju.
Položaj tijela mijenja fotografiju.
Smjer u kojem čovjek ide mijenja fotografiju.
Čak i količina prostora ispred njega ili iza njega može promijeniti cijeli osjećaj slike.
Praznina nije jedna emocija.
Ona je prostor u kojem emocija nastaje.
Ostavi nešto izvan fotografije
Postoji još jedna vrsta praznine.
Ono što odlučimo ne pokazati.
Fotografi često žele uključiti još malo informacije.
Još jedan predmet.
Još jedno lice.
Još jedan detalj koji će objasniti gdje se nalazimo.
Ali ponekad fotografija postaje bolja kada nešto izbacimo.
Kada kadar postane jednostavniji.
Ne zato što jednostavnost sama po sebi znači kvalitetu.
Nego zato što svaki element u fotografiji nešto govori.
Ako ih je previše, počinju govoriti jedni preko drugih.
Ponekad je dovoljno napraviti jedan korak lijevo.
Pričekati da osoba izađe iz kadra.
Pomaknuti rub fotografije.
I odjednom slika prodiše.
Crno-bijelo i praznina
Možda je jedan od razloga zbog kojih me privlači crno-bijela fotografija upravo to što dodatno pročišćava prostor.
Kada uklonimo boju, ostaju odnosi.
Svjetlo i tama.
Figura i pozadina.
Površina.
Linija.
Praznina.
Naravno, nije svaka fotografija bolja crno-bijela.
Ali u nekim fotografijama boja može postati dodatna informacija koja odvlači pažnju od odnosa koji mi je važniji.
Kod praznijih fotografija to posebno osjećam.
Velika crna površina.
Bijeli zid.
Mala figura.
Siva magla.
Takve fotografije ponekad više nalikuju sjećanju nego dokumentu.
I možda me upravo zato privlače.
Treba li fotografija biti lijepa?
Prazne fotografije često mogu biti vrlo estetske.
Minimalizam je privlačan.
Lijepo svjetlo.
Čiste linije.
Mala figura na savršenom mjestu.
Ali tu se ponovno pojavljuje zamka.
Lijepa kompozicija nije isto što i dobra fotografija.
Ako se sve svede na pravilno raspoređene elemente, fotografija može postati samo dekoracija.
Zato se pokušavam pitati:
Zašto je ovaj prostor prazan?
Zašto mi je važan?
Što osjećam kada ga gledam?
Ako nemam odgovor, to ne znači nužno da fotografija ne vrijedi.
Ali pitanje vrijedi postaviti.
Jer praznina nije trik.
Nije recept.
Nije dovoljno staviti malog čovjeka u veliki kadar i očekivati dubinu.
Forma mora služiti onome što želimo reći.
Kada stati
I možda je najteža stvar kod praznine znati kada stati.
Kada kadar ima dovoljno.
Kada ne treba dodavati.
Kada ne treba čekati još jednu osobu.
Kada ne treba prići bliže.
Kada fotografija već govori.
To je slično tišini u razgovoru.
Imamo potrebu ispuniti je riječima.
Ali ponekad upravo trenutak u kojem nitko ništa ne kaže nosi najviše značenja.
Fotografija može funkcionirati isto.
Neke slike ne trebaju još jedan element.
Trebaju malo zraka.
Vježba: ostavite dvije trećine kadra praznima
Za ovu epizodu predlažem vježbu koja će možda isprva djelovati neprirodno.
Otiđite u šetnju.
I pokušajte napraviti deset fotografija u kojima glavni motiv zauzima vrlo mali dio kadra.
Nemojte samo fotografirati prazan prostor.
Tražite odnos između praznine i nečega što se u njoj nalazi.
Čovjeka.
Stolicu.
Automobil.
Prozor.
Stablo.
Svjetlo.
Pokušajte ostaviti barem dvije trećine kadra praznima.
A kada dođete kući, nemojte prvo gledati je li kompozicija pravilna.
Pitajte se:
Što ta praznina radi?
Stvara li mir?
Napetost?
Usamljenost?
Slobodu?
Iščekivanje?
Ili jednostavno ne radi ništa?
Odaberite samo jednu fotografiju u kojoj osjećate da je prazni prostor postao jednako važan kao glavni motiv.
Tragovi
Fotografija: Michael Kenna.
Njegove fotografije pokazuju koliko malo elemenata ponekad treba da bi fotografija imala snažnu atmosferu. Drveće, voda, snijeg, magla, arhitektura i veliki prazni prostori kod njega često postaju važniji od samog motiva.
Fotomonografija: Masao Yamamoto — Small Things in Silence.
Yamamoto me podsjeća da tišina u fotografiji ne mora nastati samo iz velikih praznih prostora.
Ponekad je dovoljno nešto vrlo malo.
Predmet.
Ptica.
Grana.
Dio tijela.
Trag svjetla.
Njegove fotografije djeluju poput fragmenata sjećanja — malih slika koje ne pokušavaju objasniti cijeli svijet.
Upravo zbog toga Small Things in Silence dobro odgovara temi praznine.
Ne zato što su njegove fotografije nužno prazne, nego zato što ostavljaju dovoljno prostora da ono neizrečeno postane jednako važno kao ono što vidimo.
Film: Michelangelo Antonioni — L’Avventura.
Film u kojem prostor, odsutnost i ono što se ne događa mogu biti jednako važni kao sama radnja.
Likovi se kreću kroz krajolike i arhitekturu koji kao da nastavljaju postojati potpuno neovisno o njima.
I upravo zbog toga prostor ponekad postane gotovo važniji od čovjeka.
Knjiga: Jun’ichirō Tanizaki — Pohvala sjene.
Nije knjiga o fotografiji, ali je prekrasan tekst o sjeni, suzdržanosti i vrijednosti onoga što nije potpuno osvijetljeno i izloženo pogledu.
A možda upravo fotografija počinje postajati zanimljiva kada prestanemo osjećati potrebu da sve osvijetlimo i sve objasnimo.
Za kraj
Praznina u fotografiji nije nedostatak sadržaja.
Ponekad je upravo ona sadržaj.
Prostor u kojem čovjek izgleda malen.
Mjesto iz kojeg je netko otišao.
Razmak između dvije osobe.
Svjetlo koje pada na prazan zid.
Magla koja skriva kraj ceste.
Fotografija ne mora biti puna da bi bila potpuna.
Ponekad joj treba samo malo prostora.
Prostora za pogled.
Prostora za pitanje.
Prostora za promatrača.
I možda prostora za tišinu.
Ovo je bila osma epizoda podcasta Tišina između kadrova.
Ako vam se podcast sviđa, podijelite ga s nekim tko fotografiju također doživljava kao nešto više od tehnike i opreme.
Ako želite podržati njegov daljnji rad, više informacija pronaći ćete na stranici „Podrži Tišinu između kadrova“ na zorankolaric.com.
Do sljedećeg slušanja —
ne bojte se praznog prostora.
Ponekad se upravo ondje nalazi fotografija.
