U 7. epizodi podcasta „Tišina između kadrova“ govorim o fotografijama koje svjesno ne napravimo.
O trenucima kada odlučimo ne podići fotoaparat, o granici između prisutnosti i bilježenja, o odnosu prema ljudima koje fotografiramo i o pitanju mora li baš svaki prizor postati fotografija.
Što duže fotografiram, sve manje osjećam potrebu fotografirati sve. Ponekad je važnije zastati, pogledati i dopustiti trenutku da ostane samo u sjećanju.
Ovo je epizoda o fotografiranju manje, gledanju pažljivije i o svemu što ostaje izvan kadra.
Poslušaj epizodu:
Postoje trenuci u kojima podignem fotoaparat.
A postoje i oni u kojima ga namjerno ne podignem.
Nekada zato što prizor nije dovoljno zanimljiv. Nekada zato što znam da fotografija neće prenijeti ono što upravo osjećam.
Ali postoje i trenuci kada bih mogao napraviti fotografiju. Kada je svjetlo dobro, kadar se gotovo sam složio, osoba je na pravome mjestu i sve govori: sada.
Pa ipak ne fotografiram.
I upravo o tim trenucima želim govoriti u ovoj epizodi.
Ne o propuštenim fotografijama.
Ne o tome kako nisam dovoljno brzo reagirao.
Ne o bateriji koja se ispraznila ili fotoaparatu koji sam ostavio kod kuće.
Nego o fotografijama koje sam svjesno odlučio ne napraviti.
Jer možda fotografija nije samo odluka o tome što ćemo pokazati.
Možda je fotografija jednako toliko i odluka o tome što ćemo ostaviti izvan kadra.
Nije svaki prizor fotografija
Kada dugo fotografiramo, počinjemo svijet promatrati drukčije.
Hodamo ulicom i primjećujemo odnose koje možda prije nismo vidjeli.
Svjetlo na zidu.
Čovjeka koji stoji izdvojen od mase.
Odraz u izlogu.
Praznu stolicu.
Ruku na nečijem ramenu.
Maglu.
Sjene.
Ulaz u neku zgradu kroz koji prolazi samo jedan snop svjetlosti.
S vremenom kao da u glavi stalno postoji mali okvir.
Kadar.
Čak i kada fotoaparat nije u ruci.
To je jedna od stvari koje volim kod fotografije.
Naučila me gledati.
Ali upravo tu postoji i zamka.
Ako dovoljno dugo fotografiramo, možemo početi vjerovati da sve što vidimo mora postati fotografija.
Vidimo prizor i odmah razmišljamo o ekspoziciji.
O objektivu.
O pozadini.
O tome kako bi fotografija izgledala crno-bijelo.
Je li osoba dovoljno odvojena od pozadine?
Treba li napraviti još jedan korak lijevo?
Hoće li se netko pojaviti u pravom trenutku?
A ponekad se dogodi nešto neobično.
Shvatim da više ne gledam događaj.
Gledam potencijalnu fotografiju događaja.
I tada se pokušavam zaustaviti.
Jer nije svaki prizor fotografija.
Neki prizori mogu jednostavno ostati — prizori.
Kada fotoaparat stane između mene i svijeta
Fotoaparat nam omogućava da budemo bliže svijetu.
Ali nas ponekad može i udaljiti od njega.
Iza tražila osjećamo određenu sigurnost.
Promatramo.
Biramo.
Kadriramo.
Određujemo što ulazi u naš mali pravokutnik, a što ostaje izvan njega.
U nekom smislu postajemo promatrači.
To je prirodno.
Ali postoje trenuci u kojima više ne želim biti promatrač.
Želim jednostavno biti tamo.
Bez potrebe da nešto zabilježim.
Bez dokaza.
Bez fotografije koju ću poslije pokazati drugima.
Postoje putovanja s kojih donosimo stotine fotografija.
A postoje trenuci s tih istih putovanja kojih se najjasnije sjećamo upravo zato što ih nismo fotografirali.
Miris zraka.
Zvuk nekog grada.
Razgovor.
Čekanje vlaka.
Kava ispijena negdje gdje se vjerojatno više nikada nećemo vratiti.
Osoba koja je prošla pokraj nas.
Svjetlo koje je trajalo možda samo nekoliko sekundi.
Nemamo fotografiju.
Ali imamo sjećanje.
I možda upravo zato što nismo podigli aparat, bili smo ondje malo više.
Fotografija nije važnija od čovjeka
Posebno je pitanje fotografiranja ljudi.
Street fotografija često živi od spontanosti.
Od trenutka koji se neće ponoviti.
Od geste.
Pogleda.
Neočekivanog odnosa između čovjeka i prostora.
I upravo zato fotograf vrlo lako počinje razmišljati samo o slici.
Čovjek ispred njega postaje element kompozicije.
Figura.
Kontrast.
Točka interesa.
Ali osoba koju fotografiramo nije element kompozicije.
To je čovjek.
I ponekad mi se čini važnim toga se svjesno prisjetiti.
Postoje situacije u kojima mogu fotografirati, ali ne osjećam da bih trebao.
Ne zato što postoji neko univerzalno pravilo.
Granice su različite.
Ovise o situaciji, kulturi, prostoru, odnosu fotografa i osobe.
Ali postoji pitanje koje si vrijedi postaviti:
Zašto želim ovu fotografiju?
Fotografiram li zato što prizor nešto govori?
Ili zato što je nečija slabost vizualno zanimljiva?
Fotografiram li čovjeka?
Ili koristim čovjeka?
To nisu uvijek jednostavna pitanja.
I nemam formulu koja daje siguran odgovor.
Ali činjenica da se pitamo već mijenja način na koji fotografiramo.
Fotografija koju nisam napravio
Gotovo svaki fotograf ima takvu fotografiju.
Fotografiju koja ne postoji.
Možda ste zakasnili.
Možda niste imali aparat.
Možda ste se u posljednjem trenutku predomislili.
Ali slika je ostala.
Ponekad godinama.
Čudno je koliko takve nepostojeće fotografije mogu biti jasne.
Znamo gdje je osoba stajala.
Sjećamo se svjetla.
Boje zida.
Pokreta.
Možda čak i zvuka ulice.
A fotografije nema.
Nekada nas takvi trenuci progone.
Mislimo:
Da sam barem pritisnuo okidač.
Ali sve više razmišljam da možda nije svaka izgubljena fotografija doista gubitak.
Možda neke slike trebaju postojati samo u našem sjećanju.
Jer fotografija ima jednu neobičnu osobinu.
Kada neki trenutak fotografiramo mnogo puta i godinama gledamo tu fotografiju, s vremenom često počnemo pamtiti fotografiju više nego sam događaj.
Slika postane sjećanje.
A kada fotografije nema, ostaje nešto mnogo nesigurnije.
Ali možda i življe.
Sjećanje koje se mijenja zajedno s nama.
Potreba da sve zabilježimo
Živimo u vremenu u kojem gotovo sve fotografiramo.
Hranu.
Putovanja.
Koncerte.
Rođendane.
Zalaske sunca.
Sami sebe.
Fotografija više nije poseban događaj.
Postala je refleks.
Telefon izlazi iz džepa gotovo prije nego što smo odlučili fotografirati.
Na koncertima tisuće ljudi gledaju pozornicu kroz ekrane.
Na putovanjima ponekad provedemo više vremena pokušavajući napraviti fotografiju mjesta nego gledajući samo mjesto.
I ne mislim da je u tome nešto nužno loše.
Volimo uspomene.
Želimo ih sačuvati.
Ali ponekad se pitam:
Koliko fotografija nam zapravo treba?
Koliko ćemo ih ikada ponovno pogledati?
I koliko smo trenutaka doživjeli malo slabije zato što smo istovremeno pokušavali napraviti njihovu fotografiju?
Fotografija obećava da će sačuvati vrijeme.
Ali vrijeme se ne može sačuvati.
Možemo sačuvati samo njegov trag.
Fotografirati manje
Možda zato posljednjih godina sve više cijenim sporiji način fotografiranja.
Ne nužno sporiji fotoaparat.
Ne nužno film.
Nego sporiju odluku.
Pogledati.
Pričekati.
Vidjeti što se događa.
Ne reagirati baš na svaki mogući kadar.
Ponekad proći pokraj prizora.
A ponekad se vratiti.
To je zanimljiv paradoks.
Što duže fotografiram, sve manje osjećam potrebu fotografirati sve.
Prije sam možda tražio što više dobrih fotografija.
Danas mi je zanimljivije pronaći nekoliko fotografija koje nešto znače.
A to znači prihvatiti da će mnogo toga ostati nefotografirano.
I mislim da je to u redu.
Što ostavljamo izvan kadra
Svaka fotografija je rez.
Od svijeta uzimamo mali komadić.
Sve ostalo ostaje vani.
Ne znamo što se događalo deset sekundi prije.
Ne znamo što se dogodilo poslije.
Ne čujemo zvuk.
Ne osjećamo temperaturu.
Ne znamo uvijek ni zašto je osoba ondje.
Fotografija izgleda kao dokaz.
Ali istovremeno je vrlo nepotpuna.
Zato mi je zanimljivo razmišljati ne samo o tome što sam fotografirao nego i o tome što sam odlučio ne fotografirati.
Jer taj izbor također govori nešto o meni.
Možda čak više nego izbor opreme.
Više nego žarišna duljina.
Više nego simulacija filma ili način obrade.
S vremenom naš fotografski rukopis ne nastaje samo od onoga što stalno fotografiramo.
Nastaje i od onoga pokraj čega stalno prolazimo.
Hodanje bez fotografije
Ponekad je dobro otići u šetnju s fotoaparatom i vratiti se bez ijedne fotografije.
Ne zato što nije bilo ničega vrijednog fotografiranja.
Nego zato što smo gledali.
Takva šetnja nije neuspješna.
Možda je čak jedna od važnijih fotografskih vježbi.
Jer fotografija počinje mnogo prije nego što pritisnemo okidač.
Počinje načinom na koji gledamo.
Možda upravo u danima kada ne napravimo nijednu fotografiju učimo nešto što će se pojaviti u fotografiji tek nekoliko mjeseci kasnije.
Vježba: fotografija koju nećete napraviti
Za ovu epizodu predlažem vrlo jednostavnu vježbu.
Otiđite u šetnju s fotoaparatom.
Fotografirajte kao i obično.
Ali kada naiđete na prizor za koji odmah pomislite:
„Ovo moram fotografirati“,
jednom nemojte.
Stanite.
Pogledajte ga.
Ostanite ondje još desetak ili dvadesetak sekundi.
Pokušajte zapamtiti svjetlo, prostor, ljude, zvuk.
I nastavite dalje.
Kada se vratite kući, nemojte pokušavati rekonstruirati fotografiju.
Umjesto toga zapišite nekoliko rečenica.
Što ste vidjeli?
Zašto ste poželjeli fotografirati?
I kako ste se osjećali kada ste odlučili da fotografije neće biti?
Možda ćete već sljedeći dan zaboraviti taj prizor.
A možda ćete ga se sjećati godinama.
Oba su odgovora u redu.
Tragovi
Za kraj, nekoliko tragova koji se na različite načine dotiču gledanja, sjećanja i onoga što ostaje neizrečeno.
Fotomonografija: Rinko Kawauchi — Illuminance
Kawauchi fotografira sitne i prolazne trenutke svakodnevice — svjetlo, vodu, biljke, tijelo, geste i detalje koje lako previdimo. Kod nje me privlači upravo ta pažnja. Fotografija ne počinje pritiskom na okidač, nego mnogo ranije, trenutkom kada nešto uopće odlučimo primijetiti. Illuminance me podsjeća da nije potrebno neprestano tražiti spektakularne prizore. Ponekad je dovoljno samo biti dovoljno prisutan da vidimo ono što bi inače prošlo pokraj nas.
Knjiga: Roland Barthes — Svijetla komora.
Barthes o fotografiji govori kroz vrijeme, sjećanje, odsutnost i osobni doživljaj slike. Fotografija nam pokazuje nešto što je u trenutku snimanja doista bilo pred objektivom, ali taj trenutak više ne postoji. Upravo zato njegova razmišljanja dobro prate pitanje fotografija koje nismo napravili — slika možda ne postoji, ali sjećanje na prizor može ostati.
Film: Wim Wenders — Perfect Days.
Fotograf u filmu vjeruje da je njegova kamera zabilježila nešto što njegove oči nisu primijetile. Što više povećava fotografiju, odgovor postaje sve manje siguran. Blow-Up zato postavlja pitanje koje mi se čini važnim i za ovu epizodu: koliko fotografija zapravo otkriva, a koliko toga uvijek ostaje izvan kadra?
Glazba: Hania Rani — „Glass“
U ovoj skladbi privlači me osjećaj krhkosti i prostora. Klavir ne pokušava ispuniti svaku tišinu, nego joj dopušta da ostane dijelom glazbe.
Možda je slično i s fotografijom.
Ne moramo svaki prizor pretvoriti u sliku. Neke trenutke možemo samo vidjeti, doživjeti i pustiti da prođu.
A ipak nešto od njih ostane.
Kao svjetlo na staklu koje se promijeni čim se pomaknemo.
Za kraj
Fotografija nas uči gledati.
Ali možda nas s vremenom mora naučiti i ne fotografirati.
Prepoznati trenutak kada je važnije ostati prisutan nego napraviti sliku.
Kada čovjek ispred nas nije motiv.
Kada uspomena ne treba dokaz.
Kada jednostavno možemo pogledati.
I nastaviti dalje.
Možda fotograf nije samo čovjek koji zna kada treba pritisnuti okidač.
Možda je fotograf i čovjek koji zna kada ga treba ostaviti na miru.
Ovo je bila sedma epizoda podcasta Tišina između kadrova.
Ako vam je ovaj podcast blizak, možete ga podijeliti s nekim kome bi mogao biti zanimljiv.
A ako želite podržati njegov daljnji rad, informacije o tome pronaći ćete na stranici „Podrži „Tišinu između kadrova“ na zorankolaric.com.
Do sljedeće epizode —
gledajte.
Čak i onda kada ne fotografirate.
Glazba korištena u epizodi
In This Moment — Scott Buckley
She Moved Mountains — Scott Buckley
Music by Scott Buckley. Released under CC BY 4.0.
scottbuckley.com.au
