Kako nastaje fotografski projekt
Autor: Zoran Kolarić
Podcast: Tišina između kadrova
Epizoda: 5
Kratki uvod
Fotografski projekt često ne počinje jasnim planom. Počinje motivom kojem se vraćamo, prostorom koji nas ponovno zaustavlja ili pitanjem koje još ne znamo jasno izgovoriti.
U petoj epizodi podcasta „Tišina između kadrova“ govorim o tome kako pojedinačne fotografije postupno postaju cjelina.
Kako prepoznati temu koju možda već dugo fotografiramo? Zašto se vraćamo istim mjestima? Kako uređivati i slagati fotografije u seriju? I zašto svaka dobra fotografija ne mora pripadati projektu?
Govorit ću i iz vlastitog iskustva rada na projektu „Između“ — o odnosu figure i prostora, ponavljanju motiva, povratnim informacijama, izboru fotografija i trenutku kada rad počinje živjeti izvan autora.
Poslušajte epizodu
Fotografija kojoj se vraćamo
Ponekad fotografski projekt započne jednom jasnom idejom.
Ali mnogo češće započne fotografijom kojoj se neprestano vraćamo.
Ne nužno najboljom fotografijom.
Ne onom koja je osvojila nagradu ili dobila najviše reakcija.
Nego fotografijom u kojoj osjećamo da nešto još nije završeno.
Možda je to čovjek koji stoji na rubu kadra.
Prazan prolaz.
Ograda koja dijeli prostor.
Figura koja kao da nekamo dolazi ili upravo odlazi.
U početku ne znamo zašto nas takvi prizori privlače. Samo ih ponovno primjećujemo i ponovno fotografiramo.
Tek nakon nekog vremena shvatimo da pojedinačne fotografije možda nisu sasvim pojedinačne.
Da među njima postoji veza.
I upravo ondje često počinje fotografski projekt.
Od pojedinačne fotografije do cjeline
Dugo sam fotografiju doživljavao prvenstveno kao susret s pojedinačnim prizorom.
Hodam gradom, nešto me zaustavi, podignem aparat i pokušam napraviti fotografiju. Prizor postoji kratko, a fotografija ga odvaja od ostatka dana.
Takav način fotografiranja još uvijek mi je važan.
Volim neizvjesnost hodanja.
Volim kada ne znam što ću pronaći.
Volim osjećaj da se dobra fotografija može pojaviti iza sljedećeg ugla.
Ali s vremenom sam počeo primjećivati da se određeni motivi u mojim fotografijama ponavljaju.
Ljudi u prostoru.
Ne toliko portreti ljudi, koliko njihov odnos prema prostoru koji ih okružuje.
Čovjek pokraj zida.
Figura iza stakla.
Netko tko čeka.
Netko tko prolazi kroz vrata, hodnik ili maglu.
Osoba koja je istodobno prisutna i udaljena.
Počeo sam primjećivati ograde, granice, prolaze, rubove grada i mjesta koja izgledaju kao da se nalaze između dvaju stanja.
Između dolaska i odlaska.
Između pripadanja i usamljenosti.
Između otvorenog i zatvorenog prostora.
Između prisutnosti i nestajanja.
Iz tog ponavljanja postupno je nastao projekt „Između“.
Nisam jednog jutra sjeo i odlučio: od danas stvaram projekt o odnosu figure i prostora.
Najprije su postojale fotografije.
Tek poslije se pojavilo pitanje koje ih je moglo povezati.
Projekt ne mora početi velikom idejom
Mislim da je to važno razumjeti.
Projekt ne mora početi velikom temom.
Ne moramo odmah znati njegov konačni naslov, broj fotografija, mjesto izlaganja ni tekst koji će biti objavljen u katalogu.
Dovoljno je da postoji nešto što nas privlači i čemu se želimo vraćati.
To može biti određeno mjesto.
Ulica kojom svakodnevno prolazimo.
Željeznička stanica.
Predgrađe.
Obala izvan turističke sezone.
Parkiralište koje se navečer isprazni.
Tržnica nakon zatvaranja.
Projekt može započeti i osjećajem.
Čekanjem.
Usamljenošću.
Bliskošću.
Nelagodom.
Promjenom.
Osjećajem da nešto nestaje.
A može započeti i jednostavnim pitanjem.
Što se događa s gradom kada iz njega nestanu ljudi?
Kako prostor oblikuje naše ponašanje?
Može li se nečija prisutnost osjetiti i kada osobe više nema u kadru?
Takvo pitanje nije zadatak na koji moramo dati konačan odgovor.
Ono je više kompas.
Pomaže nam odlučiti kamo ćemo gledati.
Vraćanje kao način istraživanja
Kada prepoznamo moguću temu, dolazi razdoblje istraživanja.
To ne mora biti akademsko istraživanje.
Ponekad istraživanje znači čitanje knjige, gledanje fotografskih monografija ili upoznavanje rada autora koji su se bavili sličnim prostorima i pitanjima.
Ali istraživanje može biti i ponovno hodanje istim mjestom.
Promatranje kako se mijenja tijekom dana.
Dolazak ujutro, kada su ulice gotovo prazne.
Povratak poslijepodne, kada je svjetlo oštrije.
Dolazak po magli ili kiši.
Povratak izvan sezone, kada mjesto više ne izgleda onako kako ga pamtimo.
Za jedan projekt nije dovoljno samo jednom doći na lokaciju i uzeti ono što nam je odmah ponuđeno.
Prvi put najčešće fotografiramo ono što je očito.
Tek pri drugom, trećem ili desetom dolasku počinjemo primjećivati ono što je tiše.
Projekt traži vrijeme jer se i naš pogled mora promijeniti.
Ne vraćamo se na isto mjesto zato što prvi put nismo uspjeli.
Vraćamo se zato što ga prvi put još nismo dovoljno poznavali.
Kada se početna ideja promijeni
Tijekom rada na projektu često dolazi i do promjene početne zamisli.
Možda smo mislili da fotografiramo arhitekturu, a zatim shvatimo da nas zapravo zanimaju tragovi ljudi.
Možda smo započeli projektom o gradu, a završimo pričom o vlastitom osjećaju nepripadanja.
Možda smo željeli snimiti ljude, ali otkrijemo da prazni prostori govore više.
To nije znak da smo pogriješili.
Projekt nije provedba unaprijed napisanog plana.
On je razgovor između fotografa, svijeta koji fotografira i fotografija koje nastaju.
Ponekad mi fotografije pokažu nešto što tijekom snimanja nisam potpuno razumio.
Tek kada ih kasnije pregledavam, primijetim da se određena udaljenost stalno ponavlja. Da ljude rijetko fotografiram iz neposredne blizine. Da među promatračem i osobom gotovo uvijek postoji zid, staklo, sjena ili komad praznog prostora.
Tada se projekt počinje mijenjati.
Više nije riječ samo o tome što se nalazi ispred fotoaparata.
Riječ je i o tome kako ja stojim u odnosu prema tome što fotografiram.
Svaki projekt zato na neki način postaje i autoportret, čak i kada se fotograf nikada ne pojavi u kadru.
Dobra fotografija koja ne pripada projektu
Jedan od težih dijelova rada na projektu jest prihvatiti da neće svaka dobra fotografija pripadati projektu.
Možemo napraviti snažnu fotografiju, ali ona možda govori drugim jezikom od ostalih.
Možda previše privlači pozornost.
Možda zatvara priču umjesto da je otvara.
Možda je dobra kao samostalna fotografija, ali u seriji djeluje kao rečenica iz neke druge knjige.
To je posebno teško jer smo često emocionalno vezani uz pojedine snimke.
Znamo koliko smo dugo čekali.
Koliko smo puta posjetili mjesto.
Znamo da se određeni prizor vjerojatno neće ponoviti.
Ali gledatelj sve to ne zna.
On vidi samo fotografiju i njezin odnos s drugim fotografijama.
Zato odabir nije natjecanje u kojem biramo petnaest najboljih pojedinačnih radova.
Biramo fotografije koje zajedno mogu proizvesti značenje.
Ponekad tiša fotografija postaje važnija od one koja odmah impresionira.
Jedna fotografija može otvoriti prostor.
Druga uvesti figuru.
Treća unijeti nelagodu.
Četvrta usporiti ritam.
Peta ostaviti pitanje bez odgovora.
Projekt počinje živjeti tek kada fotografije prestanu govoriti samo svaka za sebe.
Uređivanje i ritam serije
Važan dio procesa zato je uređivanje.
Ne mislim samo na obradu kontrasta, svjetline ili boje.
Mislim na uređivanje kao izbor i slaganje fotografija.
Najprije je korisno napraviti širi izbor.
Ne petnaest fotografija, nego možda pedeset ili sto.
Gledati ih zajedno.
Premještati ih.
Ispisati male radne kopije i staviti ih na zid ili stol.
Fotografije na ekranu često promatramo jednu po jednu. Brzo ih povećavamo, provjeravamo oštrinu i uspoređujemo tehničke detalje.
Kada ih ispišemo, počinjemo ih gledati kao cjelinu.
Odjednom vidimo da se ista gesta ponavlja na nekoliko fotografija.
Da imamo previše sličnih prizora.
Da jedna fotografija pripada početku, a druga završetku.
Da između dvije slike nedostaje prijelaz.
Sekvenca nije samo redoslijed.
Ona stvara ritam gledanja.
Nakon širokog kadra možda nam treba detalj.
Nakon ljudske figure možda prazan prostor.
Nakon tamne i zatvorene fotografije možda slika koja će pustiti malo zraka.
Fotografska serija donekle nalikuje filmu ili glazbenoj skladbi.
Ne može svaki kadar biti vrhunac.
Bez tišine, ni naglasak više nema snagu.
Pogled druge osobe
U tom procesu vrlo je koristan pogled druge osobe.
Ne zato što će netko drugi bolje od nas znati što želimo reći.
Nego zato što mi često više ne možemo odvojiti fotografiju od vlastitog sjećanja na njezin nastanak.
Netko tko nije bio ondje vidi samo ono što je stvarno prisutno na slici.
Takav pogled može biti neugodan, ali je vrijedan.
Možda će osoba koju cijenimo iz izbora ukloniti upravo fotografiju do koje nam je najviše stalo.
Možda će primijetiti da figura u nekim radovima previše dominira i da se tada gubi odnos čovjeka i prostora.
Možda će u fotografiji koju smo gotovo odbacili pronaći ključ cijele serije.
Povratna informacija nije naredba.
Ali je prilika da još jednom provjerimo vlastite odluke.
Na kraju projekt mora ostati naš.
Slušamo druge kako bismo jasnije čuli sebe, a ne kako bismo vlastiti glas zamijenili njihovim.
Izložba kao novi dio projekta
Kada govorimo o fotografskom projektu, često razmišljamo o izložbi kao njegovu završetku.
Ali izložba nije samo mjesto na kojem ćemo pokazati završene fotografije.
Ona je novi dio projekta.
Odjednom moramo razmišljati o veličini fotografija.
O papiru.
Okvirima.
Razmaku između radova.
Visini postavljanja.
Redoslijedu kojim će gledatelj prolaziti prostorom.
Fotografija koja na ekranu djeluje snažno možda na velikom zidu postane prazna.
Druga, gotovo neprimjetna fotografija možda tek u tisku pokaže svoju punoću.
Izložbeni prostor također postaje dio priče.
Gledatelj se ne susreće samo s fotografijama nego i s tišinom između njih.
Baš kao što u fotografskoj knjizi nije važna samo slika nego i okretanje stranice, tako je na izložbi važan korak od jednog rada prema drugome.
Projekt se tada odvaja od fotografa.
Ljudi ulaze sa svojim iskustvima i u fotografijama pronalaze značenja koja možda nismo planirali.
To nije gubitak kontrole.
To je trenutak u kojem rad počinje živjeti izvan nas.
Kada je projekt završen
Ali je li projekt u tom trenutku doista završen?
Nisam siguran.
Postoji praktičan trenutak kada moramo reći: ovo je izbor, ovo ide u tisak i ovo ćemo izložiti.
Bez takve odluke mogli bismo beskonačno snimati, mijenjati i odgađati.
Ipak, tema koja nas je doista dotaknula često se poslije vraća.
Možda u drugom gradu.
U drukčijem svjetlu.
U novom životnom razdoblju.
Možda pod drugim naslovom.
Projekt završava kao konkretna izložba, knjiga ili serija fotografija.
Ali pitanje iz kojeg je nastao može ostati otvoreno mnogo dulje.
Možda je upravo to znak da tema nije bila samo ideja koju smo smislili, nego nešto što stvarno pripada našem načinu gledanja.
Kako projekt zapravo nastaje
Kada danas razmišljam o tome kako nastaje fotografski projekt, rekao bih da on prolazi kroz nekoliko jednostavnih, ali sporih koraka.
Najprije nešto primijetimo.
Zatim primijetimo da to primjećujemo ponovno.
Vraćamo se.
Snimamo više nego što ćemo pokazati.
Pregledavamo fotografije i tražimo ono što ih povezuje.
Uklanjamo ono što je dobro, ali ne pripada cjelini.
Mijenjamo početnu ideju.
Slušamo tuđa mišljenja, ali zadržavamo odgovornost za vlastite odluke.
I na kraju prihvatimo da projekt ne mora objasniti sve.
Dovoljno je da stvori prostor u kojem će se neko pitanje moći osjetiti.
Vježba za kraj
Za kraj, predlažem jednu jednostavnu vježbu.
Odaberite dvadeset svojih fotografija nastalih tijekom posljednjih godinu ili dvije.
Nemojte odmah birati one koje smatrate najboljima.
Odaberite fotografije koje vas još uvijek na neki način zaustavljaju.
Ispišite ih u malom formatu ili ih istodobno otvorite na ekranu.
Zatim pokušajte zaboraviti gdje su snimljene, kojim aparatom i pod kojim okolnostima.
Pogledajte samo ono što je na njima.
Što se ponavlja?
Možda su to određeni prostori.
Možda udaljene figure.
Ruke.
Prozori.
Rubovi svjetla.
Ljudi koji čekaju.
Tragovi nečije odsutnosti.
Ne pokušavajte odmah pronaći naslov.
Pronađite pitanje.
Zašto se vraćam upravo tome?
Možda je fotografski projekt koji tražite već započeo.
Možda ga ne morate izmisliti.
Možda ga samo trebate prepoznati.
Završetak
„Tišina između kadrova“ nastaje samostalno, iz želje da o fotografiji razgovaramo malo sporije i dublje.
Ako vam ovaj podcast nešto znači, najviše ćete mi pomoći pretplatom na moj Youtube i spotify kanal, komentarom ili preporukom nekome kome bi ova tema mogla biti zanimljiva.
Ovo je bila „Tišina između kadrova“.
Mjesto za fotografiju, gledanje i ono što ostaje između dvije fotografije.
Ja sam Zoran Kolarić. Hvala vam na slušanju.
Tragovi uz epizodu
Za kraj, četiri traga za daljnje gledanje, čitanje i slušanje.
Fotomonografija
Rinko Kawauchi — „Utatane“
„Utatane“ je dobar primjer kako fotografski projekt ne mora počivati na jednoj velikoj priči. Rinko Kawauchi povezuje svakodnevne, naizgled nepovezane trenutke — kap vode, ruku, životinju, komadić svjetla ili prolaznu gestu.
Snaga knjige nije samo u pojedinačnim fotografijama nego u načinu na koji su posložene. Jedna slika mijenja način na koji gledamo sljedeću. Iz sitnih prizora postupno nastaje cjelina koja više nalikuje sjećanju, pjesmi ili tihom toku misli nego klasičnoj fotografskoj reportaži.
Ova je knjiga dobar podsjetnik da fotografski projekt ne mora sve objasniti. Ponekad je dovoljno pronaći ritam koji fotografije drži zajedno.
Knjiga
Sasha Wolf — „PhotoWork: Forty Photographers on Process and Practice“
Knjiga okuplja razgovore s četrdeset fotografa o tome kako nastaju njihovi projekti.
Govore o tome odakle dolaze njihove ideje, kako znaju da je neki projekt vrijedan nastavka, kako uređuju i slažu fotografije te kako odlučuju kada je rad završen.
Posebno je vrijedno vidjeti koliko se njihovi postupci razlikuju. Neki započinju jasnim konceptom, neki mjestom, neki osobnim iskustvom, a neki tek naknadno otkrivaju što su zapravo fotografirali.
Ne postoji jedan ispravan način stvaranja fotografskog projekta. Ali postoje pitanja koja si svaki autor prije ili poslije mora postaviti.
Film
Agnès Varda i JR — „Faces Places“
Agnès Varda i umjetnik JR putuju francuskim selima, susreću ljude, razgovaraju s njima i njihove portrete postavljaju na kuće, tvornice i druge javne površine.
Projekt nastaje tijekom samoga putovanja. Autori nemaju potpuno unaprijed definiranu priču, nego dopuštaju da ih mjesta, ljudi i susreti vode u novim smjerovima.
Film pokazuje kako umjetnički projekt može nastati iz znatiželje, hodanja, razgovora i spremnosti da se početna ideja mijenja. Istodobno govori o fotografiji, sjećanju, prolaznosti i ljudima koji često ostaju izvan vidljivog dijela društva.
Glazba
Glauco Venier — „Miniatures“
„Miniatures“ je album za klavir i udaraljke sastavljen od kratkih, atmosferičnih glazbenih cjelina.
Glauco Venier album opisuje kao svojevrstan dnevnik povezan s ranim sjećanjima i prvim iskustvima glazbe. Pojedine skladbe djeluju poput samostalnih fragmenata, ali zajedno stvaraju unutarnji prostor i cjelinu.
Zbog toga se album dobro povezuje s temom ove epizode: projekt ponekad nastaje upravo tako — prikupljanjem malih tragova čija se međusobna povezanost otkrije tek poslije.
“Ako vam je ova epizoda donijela trenutak tišine, razmišljanja ili drugačiji pogled na fotografiju, a želite podržati nastavak ovog projekta, možete to učiniti na stranici zorankolaric.com/podrzi-tisinu-izmedu-kadrova.
Hvala vam što slušate i što zajedno stvaramo prostor između kadrova.”
