Pogled, iskustvo i pažnja prije pritiska na okidač.
Autor: Zoran Kolarić
Podcast: Tišina između kadrova
Epizoda: 4
Kratki uvod
Fotografija ne počinje uključivanjem aparata ni pritiskom na okidač. Počinje mnogo ranije: u onome što primjećujemo, prizorima uz koje zastajemo i pitanjima koja nosimo sa sobom.
U četvrtoj epizodi podcasta Tišina između kadrova govorim o fotografskom pogledu koji nastaje kroz svakodnevni život, hodanje, čitanje, gledanje filmova, promatranje ljudi i vraćanje istim motivima. Aparat je važan, ali dolazi tek nakon odluke da je nešto vrijedno naše pažnje.
Ovo nije epizoda o tome kojim aparatom fotografirati. Ovo je epizoda o tome kako gledamo prije nego što ga podignemo.
Poslušajte epizodu
Fotografija ne počinje aparatom
Fotografija ne počinje onda kada uključimo aparat.
Ne počinje ni kada odaberemo objektiv, namjestimo otvor blende ili podignemo tražilo prema oku.
Počinje ranije.
Ponekad nekoliko sekundi ranije. Ponekad nekoliko godina ranije.
Počinje u načinu na koji prolazimo kroz grad. U onome što primjećujemo dok drugi prolaze pokraj toga. U sjećanjima koja nosimo sa sobom. U knjigama koje smo pročitali, filmovima koje smo gledali, ljudima koje smo susreli i prostorima u kojima smo živjeli.
Aparat dolazi tek poslije.
Dobro došli u Tišinu između kadrova, podcast o fotografiji, gledanju i onome što se događa između dviju fotografija.
Ja sam Zoran Kolarić.
U prethodnoj epizodi govorio sam o opremi kao mogućoj zamci. O trenutku kada nas želja za novim aparatom ili objektivom počne udaljavati od samog fotografiranja.
Ali nakon pitanja koliko nam opreme doista treba, pojavljuje se drugo, možda još važnije pitanje:
Što postoji prije aparata?
Što nas navodi da zastanemo upravo pred jednim prizorom, dok pokraj stotina drugih prolazimo bez ikakve reakcije?
Zašto nešto uopće želimo fotografirati?
Aparat nema sjećanje
Fotoaparat može biti izuzetno precizan.
Može zabilježiti detalje koje ljudsko oko u trenutku možda nije ni primijetilo. Može izmjeriti svjetlo, izoštriti lice, zamrznuti pokret i sačuvati prizor mnogo dulje nego što ga naše pamćenje može zadržati.
Ali aparat nema vlastito sjećanje.
Nema djetinjstvo. Nema strahove. Nema osobne gubitke, odnose ni iskustva. Ne zna zašto nas privlači prazna ulica, osvijetljeni prozor, čovjek koji stoji uz zid ili dvoje ljudi koji se polako udaljavaju.
On ne zna što nam određeni prizor znači.
To zna samo osoba koja ga drži.
Zato ista ulica za dvoje fotografa nikada nije potpuno ista ulica.
Jedan će primijetiti arhitekturu. Drugi lice. Treći sjenu. Netko će vidjeti red, netko nemir, a netko samo prolaz između dvaju prostora.
Aparat može zabilježiti ono što se nalazi ispred njega, ali ne može odlučiti zašto gledamo.
Fotografija prije fotografije
Kada gledamo završenu fotografiju, najčešće vidimo samo posljednji trenutak procesa.
Vidimo kadar.
Ne vidimo sve ono što mu je prethodilo.
Ne vidimo hodanje, čekanje, promašene trenutke, vraćanje istim ulicama i tihe odluke da ipak još ne pritisnemo okidač.
Ne vidimo fotografa koji je nekoliko minuta promatrao prostor, pokušavao razumjeti odnose u njemu i čekao da se nešto promijeni.
Fotografija može nastati u djeliću sekunde, ali pogled koji ju je prepoznao nastaje mnogo dulje.
Radim kao programer. Velik dio dana provodim pred ekranom, u svijetu koda, podataka, logike i problema koje treba riješiti.
Kada izađem s posla i krenem kući, grad se ponovno otvara.
Iste ulice. Isti izlozi. Parkirališta, raskrižja, prolazi, ljudi koji završavaju svoj radni dan.
Naizgled se ne događa ništa posebno.
Ali upravo u takvom svakodnevnom prolasku počinje fotografsko gledanje.
U načinu na koji svjetlo pada na pročelje koje sam vidio mnogo puta.
U osobi koja na nekoliko trenutaka zastane na rubu prostora.
U udaljenosti između dvoje ljudi.
U vratima koja dijele osvijetljeni interijer od tamne ulice.
Možda aparat tada uopće nije u ruci.
Možda fotografiju neću napraviti.
Ali pogled je već počeo raditi.
Motivi koji nam se vraćaju
S vremenom svaki fotograf počinje primjećivati da mu se određeni motivi vraćaju.
Ponekad ih ne biramo svjesno.
Oni kao da biraju nas.
U svojim fotografijama često se vraćam odnosu čovjeka i prostora.
Privlače me figure koje nisu odvojene od svoje okoline, nego u njoj traže mjesto. Ljudi na ulicama, stubištima, uz zidove, u prolazima, kraj vrata ili ograda.
Zanimaju me granice.
Ono što je između jednoga i drugoga prostora.
Između dolaska i odlaska.
Između blizine i udaljenosti.
Između prisutnosti čovjeka i praznine koja ostaje iza njega.
Takvi se motivi pojavljuju i u mojem projektu Između.
Projekt nije nastao zato što sam jednoga dana odlučio fotografirati samo određenu vrstu prostora. Nastao je iz ponavljanja. Iz fotografija koje su se godinama međusobno dozivale, iako u trenutku snimanja možda nisam znao da pripadaju istoj priči.
Tek kasnije, gledajući ih zajedno, mogao sam jasnije vidjeti što me cijelo vrijeme zaustavljalo.
To je jedan od načina na koji otkrivamo vlastiti fotografski jezik.
Ne tako da unaprijed odlučimo kakvi ćemo fotografi biti, nego da dovoljno dugo promatramo ono što već radimo.
Gledanje se uči
Često govorimo o učenju fotografije kao o učenju tehnike.
Kako pravilno eksponirati.
Kako postići oštrinu.
Koju žarišnu duljinu odabrati.
Kako koristiti svjetlo.
Sve je to važno. Tehnika nam omogućuje da ostvarimo ono što smo zamislili.
Ali gledanje se ne uči samo kroz postavke aparata.
Uči se hodanjem.
Uči se vraćanjem na isto mjesto.
Uči se gledanjem fotografija drugih autora, ne zato da bismo ih kopirali, nego da bismo shvatili koliko različitih načina gledanja postoji.
Kada gledam fotografije Josefa Koudelke, Roberta Franka, Henrija Cartier-Bressona, Saula Leitera ili Josefa Sudeka, ne učim samo o kompoziciji.
Učim da svijet može biti viđen na mnogo različitih načina.
Kod jednoga autora prostor postaje pozornica.
Kod drugoga je važan rub kadra.
Kod trećega magla, odraz ili staklo skrivaju više nego što pokazuju.
Fotografske knjige ne daju nam upute što trebamo fotografirati. One proširuju našu sposobnost da vidimo.
Slično djeluju i filmovi.
Kadar u filmu pokazuje kako se čovjek može smjestiti u prostor, kako tišina može trajati i kako se značenje ponekad nalazi upravo u onome što nije izgovoreno.
Glazba nas uči ritmu.
Književnost nas uči osjećaju za detalj.
Hodanje nas uči strpljenju.
Sve to ulazi u fotografiju, čak i kada toga nismo svjesni.
Aparat dolazi posljednji
To ne znači da aparat nije važan.
Važno je poznavati alat kojim radimo.
Dobro je znati kako će se određeni objektiv ponašati, koliko možemo podići osjetljivost, kako će aparat reagirati na brzo kretanje i koliko će detalja ostati u sjeni.
Kada tehniku dovoljno dobro poznajemo, ona se povlači u pozadinu.
Više ne razmišljamo o svakom gumbu.
Možemo se vratiti prizoru.
Aparat tada postaje produžetak odluke koja je već donesena.
Prvo smo nešto primijetili.
Zatim smo osjetili da je važno.
Tek nakon toga pokušavamo pronaći način kako to pretvoriti u fotografiju.
Problem nastaje kada redoslijed zamijenimo.
Kada najprije uzmemo aparat, a tek onda tražimo razlog zašto fotografirati.
Tada često snimamo zato što možemo, a ne zato što smo nešto doista vidjeli.
Problem stalnog snimanja
Digitalna fotografija omogućila nam je gotovo neograničen broj snimaka.
To je velika sloboda.
Možemo pokušavati, pogriješiti, ponoviti kadar i učiti bez troška svakog pojedinačnog okidanja.
Ali ta sloboda nosi i jednu opasnost.
Možemo prestati gledati i početi samo prikupljati.
Jedan kadar za drugim.
Još jedan kut.
Još jedna verzija.
Još jedna fotografija istoga prizora, bez stvarne odluke koja je od njih važna.
Ponekad podižemo aparat prije nego što smo uopće shvatili što nas je privuklo.
Možda bismo trebali češće zastati.
Ne zato da bismo napravili manje fotografija pod svaku cijenu, nego da bismo svakoj fotografiji dali razlog.
Pauza prije okidača ne mora trajati dugo.
Ponekad je dovoljna jedna sekunda.
Što ovdje gledam?
Zašto sam zastao?
Što želim zadržati?
Što u kadru nije važno?
Takva pitanja ne usporavaju fotografiju. Ona je čine jasnijom.
Pogled nastaje u svakodnevnom životu
Fotografski pogled ne gradimo samo onda kada smo izašli fotografirati.
Gradimo ga tijekom običnog utorka.
Na putu do posla.
U razgovoru.
U prostoriji u kojoj čekamo.
Dok gledamo svjetlo koje se pomiče preko zida.
Dok promatramo ljude za susjednim stolom, izlog zatvorene trgovine ili tragove nečije prisutnosti u prostoru koji je ostao prazan.
Fotografija zbog toga nije odvojena od života.
Ona iz njega nastaje.
Način na koji živimo utječe na način na koji gledamo.
Ono što nam je važno u životu često nam postaje važno i u fotografiji.
Ako nas zanimaju ljudi, tražit ćemo odnose.
Ako nas privlači samoća, primijetit ćemo prazninu.
Ako osjećamo prolaznost, možda ćemo fotografirati tragove vremena.
Ako nas zanimaju granice, vraćat ćemo se vratima, prozorima, prolazima i rubovima prostora.
Fotografija ne mora objašnjavati sve što osjećamo.
Ali često nosi trag toga.
Kada ne snimimo fotografiju
Postoje prizori koje ne snimimo.
Nekada nismo imali aparat.
Nekada nismo bili dovoljno brzi.
Nekada smo svjesno odlučili da trenutak ne pripada fotografiji.
Takvi prizori ipak ostaju u nama.
Možda utječu na neku buduću fotografiju.
Možda nas nauče što tražimo.
Možda se ponovno pojave u drugom gradu, u drugačijem svjetlu i s drugim ljudima.
Nisu sve važne fotografije one koje smo snimili.
Neke od njih postoje samo kao iskustvo gledanja.
I možda upravo one najbolje pokazuju da fotografija ne počinje aparatom.
Počinje pažnjom.
Vježba za kraj
Za kraj, jedna mala vježba.
Izađite u šetnju s aparatom ili telefonom, ali prvih petnaest minuta nemojte snimiti nijednu fotografiju.
Samo promatrajte.
Obratite pažnju na svjetlo, udaljenosti, ljude u prostoru, odraze, praznine, vrata, prolaze i sitne promjene uz koje biste inače prošli.
Kada osjetite potrebu da podignete aparat, zastanite na nekoliko sekundi.
Prije nego što snimite, postavite si tri pitanja:
Što sam ovdje prvo primijetio?
Zašto me ovaj prizor zaustavio?
Što želim da ostane u fotografiji?
Zatim napravite samo jedan kadar.
Kada se vratite kući, zapišite nekoliko rečenica o tome što ste vidjeli prije nego što ste snimili fotografiju.
Nemojte opisivati tehniku ni postavke aparata.
Zapišite trag pogleda.
Možda ćete tada jasnije vidjeti da fotografija nije počela pritiskom na okidač.
Počela je nekoliko trenutaka ranije.
Za kraj
Pokušajte povremeno pogledati vlastite fotografije bez razmišljanja o aparatu kojim su nastale.
Ne pitajte se jesu li dovoljno oštre ili tehnički savršene.
Pitajte se što se u njima ponavlja.
Koji vas prizori zaustavljaju?
Kakve ljude primjećujete?
Kakav prostor tražite?
Gdje se u kadru nalazi tišina?
Odgovori na ta pitanja možda će vam reći više o vašoj fotografiji nego popis opreme koju posjedujete.
Aparat možemo kupiti.
Objektiv možemo zamijeniti.
Tehniku možemo naučiti.
Ali vlastiti pogled ne dobivamo u kutiji zajedno s fotoaparatom.
On se gradi polako.
Hodanjem, čitanjem, gledanjem, iskustvom, pogreškama, strpljenjem i vremenom provedenim sa svijetom.
Fotografija ne počinje aparatom.
Počinje čovjekom koji ga nosi.
Hvala što ste slušali Tišinu između kadrova.
Do sljedeće epizode — ponekad izađite bez obveze da morate napraviti dobru fotografiju.
Samo gledajte.
Možda će upravo tada fotografija već početi.
Tragovi uz epizodu
Četiri djela koja produžuju temu fotografskog pogleda i pažnje prije snimanja.
Knjiga: John Berger — Načini gledanja
Berger pokazuje da gledanje nije potpuno neutralno. Na ono što primjećujemo utječu naše iskustvo, kultura, sjećanja i način na koji smo naučili promatrati slike i svijet oko sebe.
Knjiga se izravno nastavlja na pitanje iz epizode: što postoji prije nego što podignemo aparat?
Film: Kogonada — Columbus
U ovom filmu arhitektura nije samo pozadina ljudske priče. Prostor, udaljenosti, tišina i položaj ljudi unutar kadra otkrivaju njihove odnose i unutarnja stanja.
Film nas potiče da sporije promatramo kako prostor djeluje na čovjeka i kako prisutnost čovjeka mijenja prostor.
Glazba: Ryuichi Sakamoto — Andata
Mirna i suzdržana skladba koja se razvija postupno i ostavlja prostor između tonova.
Njezina se snaga ne nalazi u velikoj gesti, nego u pažnji prema sitnim promjenama — slično fotografskom gledanju koje nastaje prije samoga okidanja.
Fotomonografija: Josef Sudek — The Window of My Atelier
Sudek se godinama vraćao pogledu kroz prozor svojega atelijera. Kiša, zamagljeno staklo, predmeti i promjene svjetla pretvorili su isti svakodnevni prizor u neiscrpan fotografski prostor.
Njegov rad pokazuje da nije uvijek potrebno tražiti nova mjesta. Ponekad je važnije dovoljno dugo promatrati ono što nam je već blizu.
Završni poziv čitateljima
Što se u vašim fotografijama najčešće ponavlja?
Je li to određena vrsta svjetla, ljudi, prostora, tišine ili udaljenosti?
Napišite svoje iskustvo u komentaru ili podijelite epizodu s nekim kome fotografija nije samo pitanje aparata.
Web: zorankolaric.com
Podcast: Tišina između kadrova
Autor: Zoran Kolarić
© Zoran Kolarić. Sva prava pridržana.
