Audio esej o fotografiji, šetnji, tišini i potrebi da se sačuva nešto što stalno nestaje.
Slušaj epizodu
Dobrodošli u Tišinu između kadrova.
Ja sam Zoran Kolarić.
Ovo je podcast o fotografiji, ali i o svemu onome što se događa prije nego što pritisnemo okidač.
Današnja epizoda zove se Fotografija kao šetnja.
Većinu dana hodam istim gradom.
Čakovcem.
To nije velik grad. U njemu se udaljenosti još uvijek mogu prijeći pješice. Do posla mi treba otprilike dvadeset minuta. Dovoljno kratko da hodanje postane rutina, ali i dovoljno dugo da se svakoga dana nešto primijeti.
Ipak, nije dovoljno samo proći ulicom.
Možemo godinama hodati istim putem, a da ga zapravo nikada ne pogledamo.
Hodanje prije fotografiranja
Za mene fotografija često ne počinje fotoaparatom.
Počinje odlukom da nekamo krenem pješice.
Kada vozim automobil, grad uglavnom promatram kao niz zadataka: raskrižje, semafor, parkiralište, dolazak.
Kada hodam, grad se usporava.
Primjećujem kako ljudi koriste prostor. Gdje zastaju. Koje ulice izbjegavaju. Koji su prolazi još živi, a koji su ostali prazni.
Vidim izloge koji se mijenjaju, zgrade koje propadaju i kuće koje nestaju iza novih ograda. Vidim mjesta koja su nekada imala određenu namjenu, a danas kao da čekaju da netko odluči što će s njima.
Fotografija tada više nije samo potraga za lijepim prizorom.
Postaje način bilježenja promjene.
Grad koji poznajemo previše dobro
Postoji problem s fotografiranjem vlastitoga grada.
Mislimo da ga poznajemo.
Zbog toga često vjerujemo da u njemu više nema ničega vrijednog fotografiranja.
Čakovec mi nije egzotičan. Ne dolazim u njega prvi put. Ne moram tražiti znamenitosti, zanimljive fasade ili prizore koji bi nekome izvana odmah izgledali privlačno.
Upravo je zato teško fotografirati ga.
Moram se osloboditi ideje da fotografija mora prikazivati nešto izvanredno.
Ponekad je važnije fotografirati ono toliko obično da ga više ni ne primjećujemo.
Praznu klupu.
Zatvoren lokal.
Čovjeka koji svakoga dana prolazi istim putem.
Bicikl naslonjen na ogradu.
Parkiralište koje je zamijenilo prostor na kojem se nekada nešto drugo događalo.
Ne zato što su ti prizori sami po sebi spektakularni, nego zato što zajedno govore nešto o načinu na koji živimo.
Grad nisu samo građevine
Kada govorimo o fotografiranju grada, lako se usredotočiti na arhitekturu.
Ali grad nisu samo zgrade.
Grad su odnosi među ljudima.
Tko ima vremena hodati, a tko uvijek nekamo žuri?
Tko sjedi na terasi, a tko je samo poslužuje?
Tko dolazi u središte, a tko ostaje na rubu?
Koja su mjesta namijenjena druženju, a koja kupovanju?
Tko je u javnom prostoru vidljiv, a tko kao da kroz njega prolazi neprimijećen?
Ne moram na svako od tih pitanja imati odgovor.
Ali fotografija može pokazati da sam pitanje barem primijetio.
To je razlika između fotografije koja prikazuje samo zanimljivo svjetlo i fotografije koja govori o stvarnom prostoru.
Svjetlo je i dalje važno.
Kompozicija je važna.
Trenutak je važan.
Ali oni nisu sadržaj sami po sebi. Oni su način na koji govorimo o nečemu konkretnom.
Ista ulica, različiti životi
Ulica kojom prolazim za mene je put do posla.
Za nekoga drugoga ona je put liječniku, u školu, trgovinu ili na autobus.
Netko u toj ulici živi.
Netko u njoj radi.
Netko je čisti.
Netko kroz nju prolazi prvi put, a netko u njoj pamti život koji više ne postoji.
Fotografirajući ulicu, ne fotografiram samo njezin izgled.
Fotografiram slojeve različitih iskustava koja se na nekoliko trenutaka susreću u istom prostoru.
To ne znači da svaka fotografija mora biti društveni komentar.
Ali trebala bi barem nastati iz svijesti da prostor koji fotografiramo nije prazan.
Iza svakoga prozora, vrata, automobila ili zatvorenog izloga nalazi se nečiji život, nečiji rad ili nečiji gubitak.
Poznato mjesto nepoznatim pogledom
Ponekad namjerno promijenim put.
Skrenem ulicom kojom inače nemam razloga prolaziti.
Ne tražim nužno dobru fotografiju. Pokušavam vidjeti kako je grad organiziran izvan moje svakodnevne rute.
Centar grada obično pokazuje lice koje želi predstaviti drugima.
Rubovi grada često govore otvorenije.
Ondje se vide skladišta, garaže, dvorišta, nedovršene kuće, oglasne ploče, tragovi rada i improvizacije. Vide se prostori koje nitko nije uredio radi pogleda prolaznika.
Takva mjesta možda nisu vizualno uglađena, ali često više govore o gradu nego njegova reprezentativna središta.
Ne fotografiram ih zato da bih pokazao ružnoću.
Fotografiram ih jer pripadaju istoj priči.
Fotoaparat kao razlog za prisutnost
Fotoaparat mi daje razlog da ostanem nekoliko trenutaka dulje.
Bez njega bih možda samo prošao.
S njim zastanem i pokušavam razumjeti zbog čega me neki prizor privukao.
Je li to odnos između čovjeka i prostora?
Trag nečega što je nestalo?
Sudar staroga i novoga?
Osjećaj da je neki dio grada ostao izvan vremena?
Ponekad ne znam odgovor dok fotografiram.
Ponekad ga ne znam ni kada fotografiju poslije gledam.
Ali važno je da fotografija nije nastala samo zato što je prizor bio lijep.
Nastala je zato što me nešto u njemu zaustavilo.
Dani bez fotografije
Postoje šetnje s kojih se vratim bez ijedne fotografije.
Nekada sam mislio da je to neuspjeh.
Danas mislim da nije.
Ako sam tijekom šetnje stvarno gledao, ona nije bila uzaludna.
Fotograf ne mora neprestano proizvoditi fotografije. Mora razvijati sposobnost uočavanja.
Neki se prizor možda neće otvoriti prvi put.
Možda ću se na isto mjesto vratiti za nekoliko dana, u drugo doba dana ili tijekom drugog godišnjeg doba.
Možda tek tada primijetim osobu, gestu ili promjenu koja će cijelom prostoru dati smisao.
Grad se ne može razumjeti jednom šetnjom.
Kao ni čovjek.
Fotografija kao dokument osobnog vremena
Kada danas pogledam starije fotografije Čakovca, često me ne privuku one koje sam tada smatrao najboljima.
Privuku me detalji koje nisam svjesno fotografirao.
Natpis trgovine koje više nema.
Automobil koji je tada bio sasvim običan.
Način na koji su ljudi bili odjeveni.
Izgled ulice prije neke obnove.
Osoba koju više ne susrećem.
Fotografija s vremenom postaje dokument i onda kada nije imala namjeru biti dokumentarna.
Zbog toga običan prizor ne treba podcjenjivati.
Ono što nam se danas čini beznačajnim možda će za deset ili dvadeset godina biti upravo ono što ćemo na fotografiji najdulje gledati.
Mala vježba za slušatelja
Za kraj, predlažem malu fotografsku vježbu.
Odaberite put kojim često prolazite. To može biti put do posla, trgovine, škole ili obližnjeg parka.
Prođite njime pješice.
Odvojite trideset minuta i snimite najviše pet fotografija.
Ali prije svakog okidanja postavite sebi tri pitanja:
Gdje se točno nalazim?
Što se na ovome mjestu događa ili mijenja?
Zašto bi ova fotografija mogla biti važna nekome tko će je gledati za deset godina?
Ne morate tražiti velika događanja.
Promatrajte male znakove vremena: ljude, natpise, prazne prostore, predmete, navike i odnose među njima.
Pokušajte napraviti fotografije koje ne bi mogle nastati bilo gdje.
Fotografije koje pripadaju upravo vašem gradu, ulici i trenutku.
Završetak
Fotografija kao šetnja nije samo sporiji način fotografiranja.
Ona je način upoznavanja prostora u kojem živimo.
Hodajući, ne tražimo samo kadar.
Promatramo kako se grad mijenja, što pamti, što skriva i koga ostavlja izvan slike.
Možda je zadatak fotografa upravo u tome da primijeti ono pokraj čega drugi svakodnevno prolaze.
Ne kako bi običan život pretvorio u nešto ljepše nego što jest.
Nego kako bi pokazao da je vrijedan pažnje.
Slušali ste Tišinu između kadrova.
Ja sam Zoran Kolarić.
Hvala vam što ste hodali sa mnom.
Tragovi uz epizodu
Knjiga
Frédéric Gros – Filozofija hodanja
Knjiga o hodanju kao načinu mišljenja, oslobađanja od svakodnevne žurbe i ponovnog uspostavljanja odnosa s prostorom. Dobro prati ideju da fotografska šetnja nije samo kretanje prema motivu, nego način pažljivijeg gledanja svijeta.
Film
Jim Jarmusch – Paterson
Film o vozaču autobusa koji svakoga dana prolazi istim gradom, promatra ljude i zapisuje poeziju. Pokazuje kako se smisao može pronaći u ponavljanju, običnim ulicama i malim događajima koji drugima lako ostaju neprimijećeni.
Glazba
Brian Eno – Music for Airports
Glazba koja ne traži potpunu pažnju, nego stvara prostor za promatranje i razmišljanje. Prikladna je za sporo hodanje gradom i za trenutke u kojima ne tražimo kadar, nego dopuštamo da nam se prizor sam otkrije.
Fotomonografija
Sergio Larraín – Valparaíso
Fotografska knjiga nastala iz hodanja gradom, njegovim strmim ulicama, stubištima, prolazima i rubnim prostorima. Larraín ne prikazuje samo izgled Valparaísa, nego njegov ritam, stanovnike i društvenu atmosferu. To je možda najizravnija fotografska poveznica s temom ove epizode.
