Kolarić ne reproducira svijet, već ga suptilno transformira. Motivi koje bilježi često su banalni, marginalni, gotovo nevidljivi, ali kroz autorov odabir, kadriranje i materijalnost analognog zapisa, postaju samostalne vizualne misli. U tom procesu autor ostaje dosljedno distanciran od spektakla i ekspresije. Njegova poetika temelji se na tišini, redukciji i povjerenju u moć same slike.
Serija otkriva Kolarića kao autora koji fotografiju shvaća kao prostor za meditaciju i promišljanje, a ne kao dokaz ili opis. Polaroid format, sa svojom nesavršenošću, ograničenjima i neponovljivošću, postaje sastavni dio značenja. Svaka fotografija je jedinstven događaj koji ne dopušta korekcije, već zahtijeva odluku i prihvaćanje. Upravo u tom trenutku između pogleda, pritiska okidača i sporog otkrivanja slike uspostavlja se autorova etika stvaranja
U IZUMgaleriji predstavlja s dva opusa.
U seriji pod nazivom Prolaznik, Zoran Kolarić uspostavlja promišljeni i suzdržani dijalog između figure i prostora: dijalog u kojem se značenje ne stvara iz identiteta, već iz odnosa. U njegovom radu, ljudska figura je oslobođena psihologije, priče i imena. Nije portret, već znak
Niti je prostor lokacija u geografskom ili urbanom smislu već pozornica – apstrahirana arhitektonska struktura koja djeluje kao tihi,gotovo ravnodušan svjedok ljudske prisutnosti.
Kolarić gradi svoje slike kao precizno komponirane mizanscene.
U monumentalnim, često praznim i geometrijski pročišćenim prostorima smješta figuru u pokretu ili mirovanju, ali uvijek na rubu zamjetnog.
Figura je reducirana, svedena na minimum prepoznatljivosti, bez ikakvih izraženih emocionalnih stanja. Djeluje kao mjera prostora, kao simbolična točka koja otkriva dimenziju arhitekture i istovremeno krhkost ljudske prisutnosti u njoj. Ta svjesna distanca (fizička i semantička) osnova je autorovog pogleda. Kolarić ne pristupa temi, ne otkriva je, već je ostavlja u stanju neodređenosti. Dnevnik Instant Čovjeka je stoga vizualni dnevnik koji ne traži identitet već poziciju. On ne interpretira svijet, već ga osluškuje. U ovoj seriji Kolarić u potpunosti pokazuje svoj ekspresivni i poetski potencijal te se potvrđuje kao oštar i suptilan autor suvremene fotografije, gdje značenje ne proizlazi iz objašnjenja, već iz inzistiranja na pogledu. Koristeći crno-bijelu fotografiju i izrazite svjetlosne kontraste, autor stvara vizualno stroge, gotovo asketske slike koje se distanciraju od dokumentarno-esejističke fotografije. Njegovi radovi funkcioniraju kao grafičke konstrukcije u kojima arhitektura, svjetlo i figura čine oblikotvornu cjelinu. Upravo u tom prijelazu iz verističke u likovnu umjetnost otvara se dvostruko čitanje; egzistencijalno, čak i posthumno promišljanje o čovjeku u svijetu struktura i istovremeno čisto formalno, estetsko čitanje fotografije kao samostalne vizualizacije. Na obje razine, Kolarićeve slike ostaju tihe, suzdržane i izrazito poetske. U seriji pod nazivom Dnevnik instant čovjeka, autor se okreće neposrednosti polaroidnog zapisa, ali ne u potrazi za dokumentom ili trenutnom istinom. Njegov pogled nije reporterski i ne bilježi događaje. On je unutarnji, suzdržan i pažljiv na ono što obično promakne pogledu u svakodnevnom svijetu. Za njega polaroidni fotoaparat nije alat nostalgije, već medij koncentracije; spori uređaj za odvajanje slika od toka stvarnosti.
Rudi Uran filmski režiser i fotograf, Maribor, Slovenija