Od svih čakovečkih fotografa postoji jedan koji je ipak najpoetičniji od svih – Zoran Kolarić. Svoja tankoćutna opažanja urbanih prostora donosi nam na izložbi „Čovjek i grad“. U Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec prezentira nam svoj rad putem 38 crno-bijelih fotografija. Svaka njegova fotografija plod je zaustavljenje ljudske radnje u urbanom prostoru nekog od europskih gradova. Njegove iznimne kompozicije nastale su u Istanbulu, Puli, Pragu, Šibeniku, Lisabonu, San Marinu, Riminiju, Skopju, Čakovcu, Zagrebu, Bujama i Subotici.

Zoranova izložba sazdana je od fotografija toliko ljupkih i sanjivih, da one u simultanom emocionalnom valu izazivaju, isprva zadovoljstvo od smirujuće ljepote, a odmah zatim, i oporo saznanje o krhkosti trenutka. Poput kakve suvremene vizije memento mori motivike, nameće nam slutnju o prolaznosti života. Svaka je njegova fotografija upravo plod zaustavljenje ljudske radnje u estetskom prostoru i intuitivnog promatračevog saznanja da taj trenutak samo što nije prošao… Ljepota i ujedno sjeta zbog njezine prolaznosti miješaju se u Zoranovu unikatnu crno-bijelu estetiku.

Imajući u vidu fotografije kao promišljenu tematsku cjelinu, uočavamo da se radi o iznimno nadarenom autoru. Zaključujem tako jer savršenstvo u kompoziciji i tonalitetu očituje se baš u svakoj fotografiji. Ponavljajući svoju superiornost iz fotografije u fotografiju, autor se konstantno potvrđuje i potpuno isključuje mogućnost da su njegova djela plod puke sreće trenutka. Vrlo inteligentnom manipulacijom arhitekture u prostoru autor tvori čiste i upečatljive kompozicije. Njihovoj monolitnosti doprinosi i strukturalna upotreba sjena, za koju je potrebno vješto i iskusno oko. Nadalje, ovako sjajan balans raspona tonaliteta sivih tonova, u pravoj mjeri obuzdanih snažnim kontrastima crnine, nisam vidjela još od analogne fotografije i brušenja tehnike izrade povećanja pod crvenim svjetlom. U moru masovne upotrebe digitalne fotografije i mogućnosti njezine automatske pretvorbe u crno-bijelu varijantu, ona na žalost često postaje bljutavo siva ili baš suprotno, prekontrastna. Tehnika iznalaženja pravog balansa, umijeće je za sebe, a Zoran ge je očito dobro savladao. Iz niza nabrojenih razloga, promatranje Zoranovih fotografija doživjet ćete kao savršeno usklađenu simfoniju, opijajući se ljepotom  iz sekvence u sekvencu, iz fotografije u fotografiju, da biste na kraju izložbe izronili bogatiji za vrhunski fotografski doživljaj.

Za kraj prenosim Zoranove riječi koje savršeno prenose smisao fotografije kako ga on vidi te istovremeno sumiraju dubinsko značenje izložbe:

„Ono čime me fotografija obogaćuje iz dana u dan kao osobu nije u nagradama, izložbama, pohvalama i lajkovima na netu (iako svega toga ima i sve to godi), nego u činjenici da promatrajući svijet kroz objektiv sve više razumijem, volim i vrednujem život. Primjećujem i promišljam trenutke, detalje, motive, ljude… Mnogo toga bi mi vjerojatno u životu promaklo da nisam otkrio ovu ‘magiju’ koja mi omogućuje da crtanjem svjetlom zaustavim trenutak vremena i zauvijek ostanem dio njega kao i on mene.“

Možda niti sam nije svjestan da magiju o kojoj govori u biti stvara on za nas…

Maša Hrustek Sobočan, dipl.pov.umj.

Predgovor katalogu samostalne izložbe ‘Čovjek i grad’, 2022.


Fotografski ciklus Zorana Kolarića, nenametljivo nazvan »Prolaznici«, obuhvaća trideset crno-bijelih fotografija nastalih za vrijeme autorovog boravka ili posjeta europskim gradovima – Lisabonu, Riminiju, Istanbulu, Puli, Subotici, San Marinu, Šibeniku, Zagrebu i Pragu. Međutim, umjesto egzaltirane šarolikosti i živopisnosti kakva nam se uobičajeno nudi na fotografijama/razglednicama spomenutih gradova, Kolarićeve fotografske zabilješke tendenciozno su minimalističke – čovjek i grad (ili priroda) na njima supostoje isključivo kao elementi kompozicije, svjetla i sjene. Davor Žerjav precizno detektira da je Kolarića vizualno izgradila povijest fotografije 20. stoljeća, pogotovo onaj dio iz prve polovice toga zlatnoga doba,te da u njegovu radu iščitavamo niz vrlo jasnih i konkretnih vizualnih znakova koje je autor upio iz slikovnoga opusa velikana poput Bressona, Kertésza, Atgeta i njima sličnih.[1]

 Izrazitu geometričnost i ritmičnost kompozicija autor – upravo na tragu ranije spomenutih velikana fotografije – podcrtava strogom monokromijom, koja dodatno naglašava atemporalnost fotografskog momenta. Ljudske figure, svoje prolaznike, Kolarić hvata ispred kulisa monumentalnih arhitektonskih zdanja ili u slobodi i nesagledivosti prirode, naglašavajući krhkost jednog naspram stabilnosti i trajnosti drugoga. Decentan fotografski rukopis tako nas nenametljivo vodi u zonu kontemplacije ljudske prolaznosti i razumijevanja da postojanje čovjeka nije ništa više dòli element, figura na šahovskoj ploči svijeta, života i svemira. Minimalizam i pročišćenost fotografskog izraza svjedoči nam da je za Kolarića fotografija primarno misaoni proces, promišljanje – kako u smislu forme, tako i u smislu sadržaja – te potraga za uprizorenjem trenutka koji  će u sebi sažeti težinu fotografske misli koja ga kreira. Pritom, što je najvažnije, Kolarić ostaje vjerodostojan street art fotograf, ne upadajući u zamku patetike niti lamentirajući nad biološkom ograničenosti vijeka ljudskog trajanja. Njegov fokus ostaje na dragocjenosti (svakog) trenutka koji u igri svjetla i sjene, čovjeka i prostora, može donijeti nešto novo – Kolarićevi prolaznici možda žure nekome u susret, možda se od nekoga rastaju, možda strepe, a možda se raduju onomu što ih čeka izvan granica kadra u kojem ih je autor zamrznuo. I utoliko se u njegovim prolaznicima može prepoznati svatko od nas, s našim ljudskim brigama, nadama, radostima i strepnjama i trenutcima koji čine tkanje života.

 Ana Žanko, dipl.pov.umj.

Predgovor katalogu samostalne izložbe ‘Prolaznici’, Split, 2021.


[1] Žerjav, Davor. Promišljati fotografski, Fotoklub Čakovec, 2019.