Od svih čakovečkih fotografa postoji jedan koji je ipak najpoetičniji od svih – Zoran Kolarić. Svoja tankoćutna opažanja urbanih prostora donosi nam na izložbi „Čovjek i grad“. U Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec prezentira nam svoj rad putem 38 crno-bijelih fotografija. Svaka njegova fotografija plod je zaustavljenje ljudske radnje u urbanom prostoru nekog od europskih gradova. Njegove iznimne kompozicije nastale su u Istanbulu, Puli, Pragu, Šibeniku, Lisabonu, San Marinu, Riminiju, Skopju, Čakovcu, Zagrebu, Bujama i Subotici.
Zoranova izložba sazdana je od fotografija toliko ljupkih i sanjivih, da one u simultanom emocionalnom valu izazivaju, isprva zadovoljstvo od smirujuće ljepote, a odmah zatim, i oporo saznanje o krhkosti trenutka. Poput kakve suvremene vizije memento mori motivike, nameće nam slutnju o prolaznosti života. Svaka je njegova fotografija upravo plod zaustavljenje ljudske radnje u estetskom prostoru i intuitivnog promatračevog saznanja da taj trenutak samo što nije prošao… Ljepota i ujedno sjeta zbog njezine prolaznosti miješaju se u Zoranovu unikatnu crno-bijelu estetiku.
Imajući u vidu fotografije kao promišljenu tematsku cjelinu, uočavamo da se radi o iznimno nadarenom autoru. Zaključujem tako jer savršenstvo u kompoziciji i tonalitetu očituje se baš u svakoj fotografiji. Ponavljajući svoju superiornost iz fotografije u fotografiju, autor se konstantno potvrđuje i potpuno isključuje mogućnost da su njegova djela plod puke sreće trenutka. Vrlo inteligentnom manipulacijom arhitekture u prostoru autor tvori čiste i upečatljive kompozicije. Njihovoj monolitnosti doprinosi i strukturalna upotreba sjena, za koju je potrebno vješto i iskusno oko. Nadalje, ovako sjajan balans raspona tonaliteta sivih tonova, u pravoj mjeri obuzdanih snažnim kontrastima crnine, nisam vidjela još od analogne fotografije i brušenja tehnike izrade povećanja pod crvenim svjetlom. U moru masovne upotrebe digitalne fotografije i mogućnosti njezine automatske pretvorbe u crno-bijelu varijantu, ona na žalost često postaje bljutavo siva ili baš suprotno, prekontrastna. Tehnika iznalaženja pravog balansa, umijeće je za sebe, a Zoran ge je očito dobro savladao. Iz niza nabrojenih razloga, promatranje Zoranovih fotografija doživjet ćete kao savršeno usklađenu simfoniju, opijajući se ljepotom iz sekvence u sekvencu, iz fotografije u fotografiju, da biste na kraju izložbe izronili bogatiji za vrhunski fotografski doživljaj.
Za kraj prenosim Zoranove riječi koje savršeno prenose smisao fotografije kako ga on vidi te istovremeno sumiraju dubinsko značenje izložbe:
„Ono čime me fotografija obogaćuje iz dana u dan kao osobu nije u nagradama, izložbama, pohvalama i lajkovima na netu (iako svega toga ima i sve to godi), nego u činjenici da promatrajući svijet kroz objektiv sve više razumijem, volim i vrednujem život. Primjećujem i promišljam trenutke, detalje, motive, ljude… Mnogo toga bi mi vjerojatno u životu promaklo da nisam otkrio ovu ‘magiju’ koja mi omogućuje da crtanjem svjetlom zaustavim trenutak vremena i zauvijek ostanem dio njega kao i on mene.“
Možda niti sam nije svjestan da magiju o kojoj govori u biti stvara on za nas…
Maša Hrustek Sobočan, dipl.pov.umj.
Predgovor katalogu samostalne izložbe ‘Čovjek i grad’, 2022.
Fotografski ciklus Zorana Kolarića, nenametljivo nazvan »Prolaznici«, obuhvaća trideset crno-bijelih fotografija nastalih za vrijeme autorovog boravka ili posjeta europskim gradovima – Lisabonu, Riminiju, Istanbulu, Puli, Subotici, San Marinu, Šibeniku, Zagrebu i Pragu. Međutim, umjesto egzaltirane šarolikosti i živopisnosti kakva nam se uobičajeno nudi na fotografijama/razglednicama spomenutih gradova, Kolarićeve fotografske zabilješke tendenciozno su minimalističke – čovjek i grad (ili priroda) na njima supostoje isključivo kao elementi kompozicije, svjetla i sjene. Davor Žerjav precizno detektira da je Kolarića vizualno izgradila povijest fotografije 20. stoljeća, pogotovo onaj dio iz prve polovice toga zlatnoga doba,te da u njegovu radu iščitavamo niz vrlo jasnih i konkretnih vizualnih znakova koje je autor upio iz slikovnoga opusa velikana poput Bressona, Kertésza, Atgeta i njima sličnih.[1]
Izrazitu geometričnost i ritmičnost kompozicija autor – upravo na tragu ranije spomenutih velikana fotografije – podcrtava strogom monokromijom, koja dodatno naglašava atemporalnost fotografskog momenta. Ljudske figure, svoje prolaznike, Kolarić hvata ispred kulisa monumentalnih arhitektonskih zdanja ili u slobodi i nesagledivosti prirode, naglašavajući krhkost jednog naspram stabilnosti i trajnosti drugoga. Decentan fotografski rukopis tako nas nenametljivo vodi u zonu kontemplacije ljudske prolaznosti i razumijevanja da postojanje čovjeka nije ništa više dòli element, figura na šahovskoj ploči svijeta, života i svemira. Minimalizam i pročišćenost fotografskog izraza svjedoči nam da je za Kolarića fotografija primarno misaoni proces, promišljanje – kako u smislu forme, tako i u smislu sadržaja – te potraga za uprizorenjem trenutka koji će u sebi sažeti težinu fotografske misli koja ga kreira. Pritom, što je najvažnije, Kolarić ostaje vjerodostojan street art fotograf, ne upadajući u zamku patetike niti lamentirajući nad biološkom ograničenosti vijeka ljudskog trajanja. Njegov fokus ostaje na dragocjenosti (svakog) trenutka koji u igri svjetla i sjene, čovjeka i prostora, može donijeti nešto novo – Kolarićevi prolaznici možda žure nekome u susret, možda se od nekoga rastaju, možda strepe, a možda se raduju onomu što ih čeka izvan granica kadra u kojem ih je autor zamrznuo. I utoliko se u njegovim prolaznicima može prepoznati svatko od nas, s našim ljudskim brigama, nadama, radostima i strepnjama i trenutcima koji čine tkanje života.
Ana Žanko, dipl.pov.umj.
Predgovor katalogu samostalne izložbe ‘Prolaznici’, Split, 2021.
Doista, što danas fotografija može ponuditi? Svjedočimo stalnim promjenama prouzročenima razvojem tehnologije komunikacija, koji je izazvao prekid u odnosu prema konkretnom prostoru, vremenu i kretanju koje se unutar njih odvija. Doba poopćenog udesa (Paul Virilio) koje karakterizira odmak od tradicionalnog sagledavanja prostora u kojem vrijede zakoni poput perspektive, na primjer, određuje drugačije vrijeme – ono ‘’koje se zaustavlja’’, koje se ‘’eksponira’’, ‘’izlazi na površinu’’.3
Fotografija je medij koji je u najvećoj mjeri (uz pokretne slike) pridonio prividnom osjećaju cjelovitosti svijeta. Uz pomoć nje sve nam je postalo dostupno, a zahvaljujući brzini oslobađanja pred nas je počelo stizati neizmjerno mnoštvo slika – jednokratnih, potrošivih prizora čiju posebnost više nismo u mogućnosti razlučiti, ali i onih drugih, drugačijih, umjetnički relevantnih, dakle onih čija je trajnost vječna, jer u sebi nose auru umjetničkosti kao pravu umjetničku vrijednost (l’artificitá dell’arte, Giulio CarloArgan).
Upravo to. Rekoh već, fotografije sam birao po razini ‘’umjetničkosti’’ koju u sebi nose, a nagrade prema skali kvalitativne ‘’umjetničkosti’’.
U tom kontekstu fotografija “Meditacija” nametnula se svojom jednostavnošću i efektnošću kao najpogodnija za Grand Prix. Izabrana je u oštroj konkurenciji još nekoliko njih, ali odlučio sam se za ‘’Meditaciju’’ jer je savršeno ambijentalizirana, malo ukošen prostor, čovjek koji poput crne sjene sjedi na vrhu stuba. Plohe svjetla savršeno su ugođene i harmonizirane s plohama tame. Atmosferi sve pomalo daje filozofijsko – egzistencijalistički štih. I blagi dah mističnosti. Fotografija ‘’Meditacija’’ najbliže je svemu onome što u fotografiji (baš kao i u slikarstvu) poštujem vidjeti: visoku razinu umjetničkosti, koncepcijski jaku ideju i znanje te besprijekornu kompoziciju. Sve nagrađene pojedinačne fotografije i kolekcije fotografija posjeduju više elemenata dobre crnobijele fotografije: sadržaj, ideju, koncept, dobro odmjerenu kompoziciju, raspon tonova, odgovarajuće kontraste itd., a redoslijed od prve do treće nagrade za kolekciju i pojedinačno te pohvale također za kolekcije i pojedinačno pa nadalje formirao sam na osnovu mojih dojmova i pomne analize i vaganja koliko snažne poruke šalju promatraču na temelju nabrojanih i gore u tekstu argumentiranih parametara.
Doc. dr. sc. Enes Quien
Iz predgovora kataloga izložbe 9. salon crno bijele fotografije 100+1 i dodjele Grand Prix ‘Fernando Soprano’
Četvrta samostalna izložba Zorana Kolarića i dalje nas vodi kroz svijet crno bijele
fotografije. I dalje su teme grad i prolaznici jer grad predstavlja najsloženiju čovjekovu tvorevinu, najsloženiju kompoziciju oblika i volumena u prostoru. Zgrade, dvorišta i uski prolazi, ulice, trgovi, parkovi i obale – njegova su vanjština, a građani, stanovnici, posjetitelji, prolaznici, lutalice – njegova su duša. Zoran voli grad i u svakom će pronaći onu dimenziju sklada koja odgovara upravo njegovim estetskim mjerilima, a onda će u tim okvirima pronaći njegovu skrivenu dušu.
Fotografije snimljene u desetak europskih gradova neće gledatelju otkriti o kojim se gradovima radi. To je Zoranovo umijeće. Za njega je svaki grad otvoren, zagonetan i poželjan. Znatiželja ga vodi na mjesta gdje osjeća da će biti sam, mjesta na kojima će još netko poželjeti samoću. Suodnos dvaju samotnika, fotografa i slučajnog
prolaznika, iznjedrit će niz bezvremenskih fotografija s minimaliziranom pričom uronjenom u neizbježan mir i tišinu koja odjekuje u samoći snimljenih osoba bez obzira jesu li one u pokret ili miruju. Često su jedini pratitelji tih prolaznika izdužene sjene nastale niskim svjetlom koje ih obasjava stvarajući deformirane, katkad nadrealne oblike na zidu ili tlu. Upravo su svjetlo, tama i sjena konstante na svim Zoranovim fotografijama te zajedno s odabranim kadrom čine kompaktnu i sadržajnu fotografsku cjelinu.
Besprijekornim odnosom crno-bijelo-sivih tonova unutar urbanog prostora, s obaveznim likom koji udahnjuje život i asocira na prolaznost, Zoran Kolarić nizom fotografija snimljenim u različitim gradovima, stvara vlastiti imaginarni grad, novu vizualnu stvarnost.
Zoran Kolarić ne portretira grad u totalu, ne pokazuje njegove znamenitosti ili atrakcije koje se prepoznaju kao karakteristične već prezentira svoju ideju grada u univerzalnom smislu. On s lakoćom prolazi ulicama i putevima tražeći svoj kutak, a ako se i izgubi na tom putu, nije se zapravo izgubio, jer tamo gdje se zatekao ponovo je pronašao nešto vrijedno što će zabilježiti, za sebe i za sve one koji vole i cijene njegove fotografske zapise. Njegovi prolaznici postaju nama bliske osobe, tajanstveni prijatelji, postajemo njihove sjene i zajedno s njima kontempliramo u imaginarnim prostorima nepoznatih gradova.
Zoran Kolarić član je Fotokluba Zagreb i ovo je njegova prva samostalna izložba u galerijskom prostoru kluba. Izloženo je 30 fotografija snimljenih u gradovima Istanbulu, Puli, Pragu, Šibeniku, Lisabonu, San Marinu, Čakovcu, Zagrebu, Bujama i Subotici.
Veselimo se novim gradovima, novim fotografijama i novim izložbama!
Neda Rački, EFIAP/d2
Predgovor katalogu samostalne izložbe ČOVJEK I GRAD – PROLAZNICI
[1] Žerjav, Davor. Promišljati fotografski, Fotoklub Čakovec, 2019.