Fotografski ciklus Zorana Kolarića, nenametljivo nazvan »Prolaznici«, obuhvaća trideset crno-bijelih fotografija nastalih za vrijeme autorovog boravka ili posjeta europskim gradovima – Lisabonu, Riminiju, Istanbulu, Puli, Subotici, San Marinu, Šibeniku, Zagrebu i Pragu. Međutim, umjesto egzaltirane šarolikosti i živopisnosti kakva nam se uobičajeno nudi na fotografijama/razglednicama spomenutih gradova, Kolarićeve fotografske zabilješke tendenciozno su minimalističke – čovjek i grad (ili priroda) na njima supostoje isključivo kao elementi kompozicije, svjetla i sjene. Davor Žerjav precizno detektira da je Kolarića vizualno izgradila povijest fotografije 20. stoljeća, pogotovo onaj dio iz prve polovice toga zlatnoga doba,te da u njegovu radu iščitavamo niz vrlo jasnih i konkretnih vizualnih znakova koje je autor upio iz slikovnoga opusa velikana poput Bressona, Kertésza, Atgeta i njima sličnih.[1]

 Izrazitu geometričnost i ritmičnost kompozicija autor – upravo na tragu ranije spomenutih velikana fotografije – podcrtava strogom monokromijom, koja dodatno naglašava atemporalnost fotografskog momenta. Ljudske figure, svoje prolaznike, Kolarić hvata ispred kulisa monumentalnih arhitektonskih zdanja ili u slobodi i nesagledivosti prirode, naglašavajući krhkost jednog naspram stabilnosti i trajnosti drugoga. Decentan fotografski rukopis tako nas nenametljivo vodi u zonu kontemplacije ljudske prolaznosti i razumijevanja da postojanje čovjeka nije ništa više dòli element, figura na šahovskoj ploči svijeta, života i svemira. Minimalizam i pročišćenost fotografskog izraza svjedoči nam da je za Kolarića fotografija primarno misaoni proces, promišljanje – kako u smislu forme, tako i u smislu sadržaja – te potraga za uprizorenjem trenutka koji  će u sebi sažeti težinu fotografske misli koja ga kreira. Pritom, što je najvažnije, Kolarić ostaje vjerodostojan street art fotograf, ne upadajući u zamku patetike niti lamentirajući nad biološkom ograničenosti vijeka ljudskog trajanja. Njegov fokus ostaje na dragocjenosti (svakog) trenutka koji u igri svjetla i sjene, čovjeka i prostora, može donijeti nešto novo – Kolarićevi prolaznici možda žure nekome u susret, možda se od nekoga rastaju, možda strepe, a možda se raduju onomu što ih čeka izvan granica kadra u kojem ih je autor zamrznuo. I utoliko se u njegovim prolaznicima može prepoznati svatko od nas, s našim ljudskim brigama, nadama, radostima i strepnjama i trenutcima koji čine tkanje života.

 Ana Žanko, dipl.pov.umj.

Predgovor katalogu samostalne izložbe ‘Prolaznici’, Split, 2021.