“
Od svih čakovečkih fotografa postoji jedan koji je ipak najpoetičniji od svih – Zoran Kolarić. Svoja tankoćutna opažanja urbanih prostora donosi nam na izložbi „Čovjek i grad“. U Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec prezentira nam svoj rad putem 38 crno-bijelih fotografija. Svaka njegova fotografija plod je zaustavljenje ljudske radnje u urbanom prostoru nekog od europskih gradova. Njegove iznimne kompozicije nastale su u Istanbulu, Puli, Pragu, Šibeniku, Lisabonu, San Marinu, Riminiju, Skopju, Čakovcu, Zagrebu, Bujama i Subotici.
Zoranova izložba sazdana je od fotografija toliko ljupkih i sanjivih, da one u simultanom emocionalnom valu izazivaju, isprva zadovoljstvo od smirujuće ljepote, a odmah zatim, i oporo saznanje o krhkosti trenutka. Poput kakve suvremene vizije memento mori motivike, nameće nam slutnju o prolaznosti života. Svaka je njegova fotografija upravo plod zaustavljenje ljudske radnje u estetskom prostoru i intuitivnog promatračevog saznanja da taj trenutak samo što nije prošao… Ljepota i ujedno sjeta zbog njezine prolaznosti miješaju se u Zoranovu unikatnu crno-bijelu estetiku.
Imajući u vidu fotografije kao promišljenu tematsku cjelinu, uočavamo da se radi o iznimno nadarenom autoru. Zaključujem tako jer savršenstvo u kompoziciji i tonalitetu očituje se baš u svakoj fotografiji. Ponavljajući svoju superiornost iz fotografije u fotografiju, autor se konstantno potvrđuje i potpuno isključuje mogućnost da su njegova djela plod puke sreće trenutka. Vrlo inteligentnom manipulacijom arhitekture u prostoru autor tvori čiste i upečatljive kompozicije. Njihovoj monolitnosti doprinosi i strukturalna upotreba sjena, za koju je potrebno vješto i iskusno oko. Nadalje, ovako sjajan balans raspona tonaliteta sivih tonova, u pravoj mjeri obuzdanih snažnim kontrastima crnine, nisam vidjela još od analogne fotografije i brušenja tehnike izrade povećanja pod crvenim svjetlom. U moru masovne upotrebe digitalne fotografije i mogućnosti njezine automatske pretvorbe u crno-bijelu varijantu, ona na žalost često postaje bljutavo siva ili baš suprotno, prekontrastna. Tehnika iznalaženja pravog balansa, umijeće je za sebe, a Zoran ge je očito dobro savladao. Iz niza nabrojenih razloga, promatranje Zoranovih fotografija doživjet ćete kao savršeno usklađenu simfoniju, opijajući se ljepotom iz sekvence u sekvencu, iz fotografije u fotografiju, da biste na kraju izložbe izronili bogatiji za vrhunski fotografski doživljaj.
Za kraj prenosim Zoranove riječi koje savršeno prenose smisao fotografije kako ga on vidi te istovremeno sumiraju dubinsko značenje izložbe:
„Ono čime me fotografija obogaćuje iz dana u dan kao osobu nije u nagradama, izložbama, pohvalama i lajkovima na netu (iako svega toga ima i sve to godi), nego u činjenici da promatrajući svijet kroz objektiv sve više razumijem, volim i vrednujem život. Primjećujem i promišljam trenutke, detalje, motive, ljude… Mnogo toga bi mi vjerojatno u životu promaklo da nisam otkrio ovu ‘magiju’ koja mi omogućuje da crtanjem svjetlom zaustavim trenutak vremena i zauvijek ostanem dio njega kao i on mene.“
Možda niti sam nije svjestan da magiju o kojoj govori u biti stvara on za nas…
Predgovor katalogu samostalne izložbe ‘Čovjek i grad’, 2022.
“
— Maša Hrustek Sobočan, dipl.pov.umj.