Nekategorizirano

Fotografski triptih (ne)poznatog suborca o tri životna doba

Na jednom od zidova moje dnevnoj sobe ponosno stoje tri fotografije u nizu. Autor je kako on voli reći za svoje kolege moj ‘suborac po aparatu’. Ime i prezime neću spominjati. Tko je prepoznao njegov izniman fotografski rukopis već je blagoslovljen ljepotom, estetikom i sadržajem koju promatraču daruju djela poput ovih. Za one koji ne znaju o kome se radi, što reći…  Googlajte, pohodite izložbe, zavirite na police knjižnica i knjižara na odjelima sa fotografskim knjigama  … 

Ako ovo  čitate jedni ste od onih koju su već pronašli traženo ili je možda traženo pronašlo vas.  Kako vam drago. 

Uživimo i proživimo dakle nađeno, svojevrsni triptih koja čina tri stanja i doba života.  

Tri fotografske priče koje svaka za sebe tka svoj mali intimni svijet različitih aktera, a opet kada ih se promatra zajedno čine zaokruženu i prepletenu priču koju svaki čovjek proživi tijekom svoga života satkanog kroz emocije i stanja poput bezbrižnosti, iščekivanja, straha.  Svega onoga što nas čini živim i ljudskim. 

Prisustvo emocija na fotografiji (općenito, a ne samo ovima koji su povod teksta) određuje da li neka fotografija živi sada u svom jedinstvenom trenutku, ali i svakim novim danom osigurava svoje sutra i time poprima oblik besmrtnosti.  

Ili pak  s druge strane, odsustvo emocija na nekoj fotografiji čini je beživotnom, mrtvom  već pri samom njenom rođenju.  

Usudite se dakle poput (ne)poznatog autora triju fotografija kliknuti na svijet u sebi i oko sebe … Odaslane emocije tvore krugove i vraćaju se… Mediji  kojima ih odašiljemo su tek fizički posrednici i ne moraju se uvijek vratiti u istom obliku.  

 Anticipacija je riječ poveznica ove tri fotografije. Iako statična, zarobljena u vremenu trenutka, dobra fotografska priča nas uvijek stimulira da na osnovu svojeg životog iskustva stvaramo predođbu i onog prije i onog poslije na promatranoj fotografiji. Osobno, svaki puta kada tijekom dana pogledam ove tri fotografije na zidu mog doma, bez obzira na dramatičnost prikazanih trenutaka iščekujem dobar završetak…. Pridružite mi se u toj misli…

Prvih 10000 fotografija su najgore ili zašto projekt 365

“The ‘why’ precedes the ‘how’. This, I believe, should be  the goal of all art” , Dan Winters, Road to Seeing

Koliko god mi možda smatrali da je fotografiranje čin nadahnuća, intuicije i trenutka on je zapravo rezultat dugotrajne pripreme koja (ne)svjesno nastaje i kuha se  u nama samima. Sva ona životna iskustva, interakcije sa ljudima, direktne, osobne ili indirektne (kroz konzumaciju (ne)umjetničkih sadražaja) a pogotovo koje su na nama ostavile traga postaju dio nas. Fotografiranje nije (samo) pretvaranje onog materijalnog što je pred nama  nego prvenstveno onoga što je u nama u fotografsku sliku. Smatram da bez obzira kojim vrstom fotografije se bavili i koji motivi prvenstveno zaokupljaju našu pažnju mi zapravo u fotografiji  radimo uvijek svoje autoportrete, istražujemo sebe u svijetu oko sebe, svjetlom slikamo svoj duhovni lik.

Ono što je u nama osim smo što je utječe na to što ćemo i kako promatrati i vidjeti utječe i na to da li ćemo uopće imati potrebu nešto uočavati i vidjeti i na kraju da li ćemo to dati na uvid drugima.

I polako dolazimo do Bressonovog citata o 10000 fotografija…. Ne radi se tu o tome da će prvih 10000 fotografija biti najlošijih ili da nijedna među njima neće valjati… I ne radi se tu o brojanju fotografija. Radi se o tome da je potrebno vrijeme, rad, učenje,  samo propitivanje  da bi se došlo do autorske fotografije, vlastitog prepoznatljivog vizualnog rukopisa koji će biti odraz vas kao fotografa. On će naravno biti inspiriran i prožet utjecajima kako drugih fotografa tako i svega onoga što unosite u sebe što tijekom života i postaje dijelom vas svjesno, nesvjesno i bez obzira zato jer to (uvijek) želimo ili ne.

Zašto onda moj projekt 365 i kakve veze on ima sa svime dosada napisanim ? To je prvenstveno svakodnevno oslobađanje sebe samog od kočnica i blokada da se nešto zabilježi ili ne onda kada se osjeti potreba i poriv. Fotografiranje zbog sebe samog. Ne-razmišljanje o tome da li ću se dopasti drugima.  Koliko puta ste imali ideju, nadahnuće, ili ugledali nešto što vas je dotaklo ali niste stali, izvadili fotoaparat iz torbe i okinuli? Jeli bi doista osjetili taj poticaj da on nije vrijedan realizacije?  Da, treba razmišljati o svojim fotografijama ali ne i o tome treba li ih realizirati ili ne.

Nastaviti će se….