Misli s izložbi

Stanko Abadžić – Retosprektiva, Gliptoteka, Zagreb, 2018.

Par misli sa nedjeljne posjeti Gliptoteci i jednoj retosprektivi fotografija koja se mora vidjeti …
S obzirom da mi je od svih Stankovih ciklusa najdraži onaj Praški, citirati ću slavnog češkog režisera Jiří Menzela. Sjećam se da je jednom rekao kako je uvijek pri režirenju filmova imao u mislima da mu rezultat budu djela koja će razumjeti njegova majka koja je domačica a kojih ga istovremeno neće biti sram pred ocem inžinjerom. 
Doista biti jednostavan i razumljiv u priči i motivima a imati umjetničku širinu prepoznavanja svjetla i kompozicije su vriline koju prepoznajemo u svakoj od fotografija u retosprektivi u Gliptoteci. 
Motivi Stanovih fotografija su poput motiva Menzelovih filmova, pri ćemu mi posebno pada na pamet jedno od njegovih remek djela ‘Selo moje malo’ u kojem susrećemo obične ljude na periferiji, njihov uobičajnu, rutiniranu i samo na prvi pogled dosadnu svakodnevicu koja odjednom postaje puna zapleta kada otvorimo vrata njihovih pitoresknih dovrišta, skinemo im kapute, uđemo kroz rampe polunapuštenih tvornica i profesija u nestajanju, otvorimo prozore njihovih starinskih kuća, trgovina,i malih zadovljstava. To su trenuci i motivi u nestajanju. Danas uvijek proguta jučer kao što će i ono što je danas već sutra biti neizbježno progutano sutrašnjicom u obliku tranzcije, globalizacije ili nečeg trećeg. 
S. Abađić je svjedok vremena koji kako sam često kaže (a to je i doslovno ispisana misao vodilja njegove retosprektivne izložbe) ne propituje svojim fotografijama. A i kad razmislim jedini dosad izmišljen način zaustavljanja vremena barem na trenutak je fotografija. Vrijeme neprekidno teče….
No pozoran promatrač fotografije (bila to želja autora ili ne, pa bila to želja samog promatrača il ne) nikad ne ostaje samo na promatranju. Kvalitetno umjetničko djelo uvijek nas vodi na putovanja, prostorna i vremenska. U kojima je jednostavnost izričaja i ljepota motiva tek put a često nesvjesno stvoren putokaz koje nas povede u trenutak i mjesto nastanka djela. Ali i u one trenutke koje su mu prethodili. I ne najmanje važno, trenucima koji slijede i iz jednog tvore neke nove puteve poput one na Abađićevoj fotografije na kojoj dvama biciklistima slijedi ne više jedan put a mi pokušamo anticipirati da li će zajedno produžiti dalje ili krenuti svatko svojim putem. 
Jer viđeno ostaje uvijek sa nama, iako fotografirano najčešće nismo mi sami ono postaje dio nas, naših misli i svakodnevice, postaje nešto posve novo iskustvo i vodi nas u životna putovanja i iskustva kojim se rjeđe ide.

Baš kao što i za ljepotom i atraktivnošću motiva ne treba uvijek tragati za onim razvikanim i u top turističkoj ponudi, u centru, na bučnim i natrpanim glavnim gradskim trgovima, utabanim i ugaženim putovima, glasnim i razvikanim ljudima, među skupim i razvikanim građevinama i atrakcijama, nego treba što češće zakoračiti putevima kojima se rjeđe hoda i rijetko tagira na fejsu. I tu nalaziti i prepoznati lijepo nijansirano svjetlo, razumjeti sve nijanse crnobijelog života, prihvatiti kontraste i zaplesati sa tuđom sjenom i nakraju pokušati razumjeti izvor svjetlosti.

Retosprektivna izložba Robert Capa, Cankarjev dom, Ljubljana, Slovenija, 2017.

Uvijek u pravom trenutku, uvijek blizu, uvijek sa stavom…

Jedna od bitnih stvari  koja čini razliku između dobro i  lošeg fotografa očituje se u tome da li samo puko (dokumentaristički) bilježi okolnu stvarnost bez emocija i istinske emocionalne (a ne samo fizičke) prisutnosti, sa distancom od motiva ili pak je u njegovim fotografijama prisutan njegov stav, njegovo prepoznavanje emocija u motivima koje bilježi….

…Capa je bio fotograf sa stavom.(“U ratu moraš nekoga mrziti ili nekoga voljeti. Moraš zauzeti stav, inače se nećeš moći nositi sa njime”) …

Iako je svjetsku slavu stekao fotografijama sa prve linije bojišnice (fotografija republikanskoga borca iz španjolskog građanskog  rata fotografiranog u trenutku pogibije, fotografije prvog vala iskrcavanja Saveznika na normandijsku plažu ‘Omaha’), on je fotograf svih ljudskih emocija ne samo tuge i straha….

On fotografira ne samo ratna djelovanja, nego i uzroke i posljedice istoga. Bilježi i nalazi osmijeh i trenutke veselja, boraca između bitaka….

…na isiti način kako je i sam znao uživati u životu tako je znao prepoznati i kamerom zabilježiti trenutke kada se ljudi raduju sitnicama, malim stvarima… prepoznaju život okružen smrti, bolesti, gladi i neimaštini …. poput kineske djece koja se raduju prvom snijegu…..

…Iako sam otišao na izložbu imajući u glavi Capu kao ratnog fotografa, otkrio sam Capu kao vrsnog portretistu….

….posebno prisutno u njegovoj seriji portreta poznatih umjetnika, ujedno bili i bliskih prijatelja (Picaso, Huston, Ingrid Bergman, Capote, Hemingway…)….

…vozeći se kući vrtio sam u glavi fotografije ostalih ratnih reportera i shvatio da ne postoji kvalitetan foto reporter koji ujedno nije i vrstan portretist….

…Capa je za svog kratkog života i u nekih 20 godina fotografskog rada bio sudionikom svih važnih povijesnih događaja (Od Capine prve objavljene fotografije Lava Trockog koji je 1932. u Kopenhagenu držao govor na temu “Značenje Ruske revolucije”, preko španjolskog građanskog rata, kinesko – japanskog rata, savezničkog napredovanja kroz južnu Italiju, prvog vala iskrcavanje saveznika na normandijsku plažu Omahu, poslijeratnog SSSR-a,  prve godine stvaranja židovske države, Japan u poslijeratnim danima američke okupacije,  rat u Indokini ….).

…U neoštrim fotografijama iskrcavanja na normandijsku plažu, neoštrina i mutnina prikaza iako uvjetovana prvenstveno lošim vremenskim uvjetima kao djevovanja neprijateljske paljbe postaju oštricom fotografskog poetskoga izraza vizualno prenoseći promatraču  uzbuđenje, strah, neizvjesnost, pokret….

… greškom fotografskog tehničara koji je radio na razvijanju fotografija uništeno je 90% fotografija sa prvog vala iskrcavanja….

…Iako ga je nosio fotografski gen i adrenalin (“Vojnom dopisniku je zakasniti na invaziju kao odbiti spoj sa Lanom Turner.”), nije bio puki tragač za senzacijom koja je samo sebi svrhom….

…Taj njegov životni i fotografski stav ogleda se i u njegovom pacifizmu koji mu je bio ispred fotografske senzacije (“Nadam se da ću do kraja života ostati nezaposleni ratni fotograf”) ….

….Slijedeći svoju fotografsku agendu (“Ako fotografija nije dovoljno dobra, nisi dovoljno blizu”), smrtno je stradao od mine u Vijetnamu  u  41. Godini svog kratkog ali intenzivnog života….

…Ta blizina nije bila samo blizina fotografskog kadra. Bio je blizu ljudima koje fotografirao ne samo kao fotograf nego kao i čovjek koji je sa onima koje fotografirao djelio ljubav, sreću, bol i patnju….

…Ta emocionalna stanja ostala su kao pečat njegovih fotografija. I zato je svaka takva fotografija snažna i bezvremenska….

…. pravim imenom André Friedman, rođen u Budimpešti, Židov porijeklom (“Talent nije dovoljan moraš biti također i Mađar”) iako prethodno u skladnoj dvogodišnjoj vezi odbio je brak sa Ingrid Bergman ne mogavši se zamisliti u ulozi holivudskog fotoreportera…. Holywood je bio premalen za njega…

 

…Izložba organizirana u suradnji sa fotografskom agencijom Magnum (kojoj je Capa bio jedan od suosnivača) u velikoj galeriji Cankarjevog doma u Ljubljani otvorena je do kraja kolovoza 2017., svaki dan od 10 do 18 sati….

Za daljnje upoznavanje Roberta Cape, sebi i vama predlažem: