Stanko Abadžić – Retosprektiva, Gliptoteka, Zagreb, 2018.

Par misli sa nedjeljne posjeti Gliptoteci i jednoj retosprektivi fotografija koja se mora vidjeti …
S obzirom da mi je od svih Stankovih ciklusa najdraži onaj Praški, citirati ću slavnog češkog režisera Jiří Menzela. Sjećam se da je jednom rekao kako je uvijek pri režirenju filmova imao u mislima da mu rezultat budu djela koja će razumjeti njegova majka koja je domačica a kojih ga istovremeno neće biti sram pred ocem inžinjerom. 
Doista biti jednostavan i razumljiv u priči i motivima a imati umjetničku širinu prepoznavanja svjetla i kompozicije su vriline koju prepoznajemo u svakoj od fotografija u retosprektivi u Gliptoteci. 
Motivi Stanovih fotografija su poput motiva Menzelovih filmova, pri ćemu mi posebno pada na pamet jedno od njegovih remek djela ‘Selo moje malo’ u kojem susrećemo obične ljude na periferiji, njihov uobičajnu, rutiniranu i samo na prvi pogled dosadnu svakodnevicu koja odjednom postaje puna zapleta kada otvorimo vrata njihovih pitoresknih dovrišta, skinemo im kapute, uđemo kroz rampe polunapuštenih tvornica i profesija u nestajanju, otvorimo prozore njihovih starinskih kuća, trgovina,i malih zadovljstava. To su trenuci i motivi u nestajanju. Danas uvijek proguta jučer kao što će i ono što je danas već sutra biti neizbježno progutano sutrašnjicom u obliku tranzcije, globalizacije ili nečeg trećeg. 
S. Abađić je svjedok vremena koji kako sam često kaže (a to je i doslovno ispisana misao vodilja njegove retosprektivne izložbe) ne propituje svojim fotografijama. A i kad razmislim jedini dosad izmišljen način zaustavljanja vremena barem na trenutak je fotografija. Vrijeme neprekidno teče….
No pozoran promatrač fotografije (bila to želja autora ili ne, pa bila to želja samog promatrača il ne) nikad ne ostaje samo na promatranju. Kvalitetno umjetničko djelo uvijek nas vodi na putovanja, prostorna i vremenska. U kojima je jednostavnost izričaja i ljepota motiva tek put a često nesvjesno stvoren putokaz koje nas povede u trenutak i mjesto nastanka djela. Ali i u one trenutke koje su mu prethodili. I ne najmanje važno, trenucima koji slijede i iz jednog tvore neke nove puteve poput one na Abađićevoj fotografije na kojoj dvama biciklistima slijedi ne više jedan put a mi pokušamo anticipirati da li će zajedno produžiti dalje ili krenuti svatko svojim putem. 
Jer viđeno ostaje uvijek sa nama, iako fotografirano najčešće nismo mi sami ono postaje dio nas, naših misli i svakodnevice, postaje nešto posve novo iskustvo i vodi nas u životna putovanja i iskustva kojim se rjeđe ide.

Baš kao što i za ljepotom i atraktivnošću motiva ne treba uvijek tragati za onim razvikanim i u top turističkoj ponudi, u centru, na bučnim i natrpanim glavnim gradskim trgovima, utabanim i ugaženim putovima, glasnim i razvikanim ljudima, među skupim i razvikanim građevinama i atrakcijama, nego treba što češće zakoračiti putevima kojima se rjeđe hoda i rijetko tagira na fejsu. I tu nalaziti i prepoznati lijepo nijansirano svjetlo, razumjeti sve nijanse crnobijelog života, prihvatiti kontraste i zaplesati sa tuđom sjenom i nakraju pokušati razumjeti izvor svjetlosti.

Posted on: 17. travnja 2018.Zoran Kolaric

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.